‘Nemamo dodirnih točaka, ne slažemo se ni u čemu, različito
promišljamo i politički se razilazimo. Nažalost, jedinstveni smo
samo u jednom: hrvatski narod, nakon svega, nije zaslužio živjeti
u siromaštvu.’
Izjavio je to Mario Maks Slaviček, umirovljeni
časnik HV-a i jedan od korifeja hrvatske ekstremne desnice,
svojedobno na prosvjedu u Rijeci.
‘Domovina čovjeka koji ima slobodu izbora je tamo gdje se najveći
oblaci skupljaju’, parola je francuskog književnika i komunista
André Malrauxa citirana u najavnoj špici
nepravedno zapostavljenog i na trenutke epski režiranog filma
‘Farewell to the King’. Film potpisuje američki redatelj, po
određenju desničar i antiliberal, John Milius.
Osim što je ‘Farewell to the King’ između ostalog i odgovor na
Coppolino čitanje Miliusove verzije ‘Apokalipse
danas’, zanimljivo je da ta predivna antiratna drama, koja bi se
mogla shvatiti kao alegorija utopističke vizije jednakosti i
tolerantnog društva, dolazi od redatelja desne
provenijencije.
Moglo bi se reći i – paradoksalno, ako se uzme u obzir sve ono
što podrazumijeva biti desno politički orijentiran danas. Film,
štoviše, naglašava civilizacijske različitosti i toleranciju, a
na samom kraju balade američki general Douglas
MacArthur (John Bennet Perry), misleći
pri tom na samoproglašenog kralja Leroyda
(Nick Nolte), usput će spomenuti kako ‘povijest
čine neobični ljudi’.
Bez obzira na oprečne političke stavove desničara Johna Miliusa i
komunista Andréa Malrauxa, u fokusu njihovih svjetonazora je
subjekt koji djeluje u korist zajednice.
Uz to je kod Malrauxa svaki konformizam koji čovjeka, pojedinca,
pretvara u kukavicu stran pojam, jer je primarni motiv njegovog
revolucionarnog angažmana bio snažan doživljaj društvene
nepravde, dok su jednakost i bratstvo nakon društveno političkog
djelovanja u Indokini postali učestali lajtmotivi i njegovih
romana.
Ukratko, radnja filma ‘Farewell to the King’ događa se pred sam
kraj Drugog svjetskog rata na divljim predjelima otoka Bornea.
Leroyd (Nick Nolte) je američki dezerter koji, nakon što se
proglasi kraljem, uspijeva ujediniti 22 lokalna plemena i tako
zaustaviti njihove dotadašnje međusobne sukobe. Leroyd želi pod
svaku cijenu izbjeći i sukob sa Japancima, koji od njega
zahtijevaju zapadni saveznici, međutim on je imperativ kako bi se
Drugi svjetski rat priveo kraju.
‘Ne možeš izbjegavati povijest’, odgovorit će Captain
Fairbourne (Nigel Havers) na Leroydovu
‘Ne želim tvoj rat’ i arkadijsko-utopijska zajednica ubrzo će
nestati u ratnom kaosu.
Završetak priče, kada se negdje u južnom moru brod kojim prevoze
sad već ratnog dezertera Leroyda nasuče na sprud, a Fairbourne,
ne poštivajući vojne zakone svoga prijatelja i kralja, oslobađa
iz brodske ćelije, epski nas vraća ponovno prologu i Malrauxovom
citatu o ljudskoj slobodi odnosno slobodi izbora.
Sloboda izbora ili točnije sloboda izražavanja zadnjih dvadesetak
godina unutar okvira mlade hrvatske demokracije postepeno se
svela na sintagmu ‘nigdar ni bilo da ni nekak bilo’. Tu
krležijansku misao imanentnu servilno-kmetskom načinu
razmišljanja i često korištenu poštapalicu u javnom diskursu
danas se kolokvijalno percipira kao supstitut za
‘strpljen-spašen’ te je stoga, suprotno njenom suštinskom
značenju, u općem ili individualnom svjetonazoru pozicionirana
maltene kao vrlina.
Politika ‘strpljivog’ nekompromitiranja i netalasanja, bilo da
proizlazi iz konformizma ili iz straha za vlastitu egzistenciju,
je sve više zastupljena u društvu, dapače poželjna.
Osobno iskustvo odlazaka na, kako sam tada još naivno vjerovao,
‘velike’ prosvjede protiv rasprodaje državne imovine,
Agrokora i Vlade Republike
Hrvatske, uključujući i onaj protiv
Monsanta, dovelo me do konstatacije kako su
lijevo orijentirane skupine društva, a naročito medijski
eksponirane osobe, ipak više senzibilizirani za takozvane ‘in’
prosvjede (LGBT npr.), nego za one ‘off’
prosvjede protiv rasprodaje državnih resursa i za prava radnika,
na kojima bi se uglavnom našlo manje od dvjestotinjak ljudi.
Na žalost, ni desni blok ne pokazuje naročit interes ukoliko nisu
u pitanju povrijeđeni vjerski ili domoljubni osjećaji.
Apsurdna bilanca ili, bolje rečeno, rezultat jednog zagrebačkog
prvomajskog prosvjeda protiv Vlade RH i Agrokora završila je u
korist okupljenih oko 60 tisuća besplatnih porcija graha u
Maksimiru naspram dvjestotinjak i manje nezadovoljnika politikom
vladajućih okupljenih na glavnom zagrebačkom trgu.
Iluzorno je bilo očekivati kako će tog dana njih 60 tisuća
gladnih graha shvatiti kako su taj ‘maksimirski besplatni grah’ u
zadnjih dvadeset godina već više puta preplatili.
Nije li stoga donekle uzrok tom simptomatičnom hrvatskom
siromaštvu o kojem govori Mario Maks Slaviček na riječkom
prosvjedu ‘neslaganje, različito promišljanje i političko
razilaženje hrvatskog naroda’?
Ne živimo li u siromaštvu upravo zbog toga jer nismo jedinstveni
u traženju vlastitih prava ili borbi protiv rasprodaje odnosno
privatizacije strateških državnih resursa?
Ako je tako, morat ćemo prihvatiti da su navedeni razlozi temelj
većine egzistencijalnih problema društva i biti barem
‘jedinstveni’ u tome da je siromaštvo ipak stvar našeg
kolektivnog izbora kao što je limitiranje granica individualnih
sloboda koje nas spriječavaju da djelujemo, kako Malraux
alegorijski upućuje ‘tamo gdje se najveći oblaci skupljaju’,
također pitanje našeg vlastitog izbora.
Sudeći prema riječima jednog našeg poznatog kolumnista, 100
tisuća nezadovoljnika na ulicama na duži period bilo bi ozbiljno
upozorenje Vladi, međutim višegodišnja nametnuta polarizacija
društva od strane vodećih nomenklatura savršeno pogoduje statusu
quo.
Masovni odaziv na prosvjed protiv ratifikacije
Istanbulske konvencije je indikator kako u
hrvatskoj katoličkoj državi nije sve tako crno, nego je još i
crnje.
Paranoja zbog navodnog uvođenja pojma rodne ideologije, to jest
onog demonskog ‘trećeg’ koje će, da banaliziram problem, uz sve
ostalo zahtijevati i specijalne zahode ili, još gore, po potrebi
‘šarati’ ulazeći u one namijenjene suprotnom spolu te, nedajbože,
feminizirano sjesti na zahodsku školjku prilikom uriniranja i
time prekinuti staru patrijarhalnu tradiciju zapišavanja zahodske
daske s nogu, u ovom trenutku je, sudeći prema odazivu na
prosvjed, za društvo veći problem od Ovršnog zakona,
pljačke mirovinskih fondova, koncesija, poreza, toksičnih kredita
i blokiranih, ukratko siromaštva i bijede u koju nas
sustavno godinama guraju nomenklature na vlasti.
Masovni protest predvođen korifejima netolerantne ksenofobične
hrvatske katoličke desnice don Damirom Stojićem, Željkom
Markić, Vicom Johnom Batarelom, Ladislavom Ilčićem, Đurom
Glogoškim, Velimirom Bujancom, Vladom Košićem i njima
sličnim protivnicima civilizacijskih različitosti i tolerancije
iznova nas podsjeća na riječi američkog generala Douglasa
MacArthura pred sam kraj Miliusova filma ‘Farewell to the King’,
zato što i u ovom našem pervertiranom kontekstu
društveno-povijesnih promjena, otporu prema humanim vrijednostima
i političkim razilaženjima, na žalost – povijest čine ‘neobični’
ljudi.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima
osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije
portala Varaždinski.hr.
