Samo dva telefonska poziva građana upućena gradonačelniku
Ivanu Čehoku prigodom njegovog gostovanja u
kontakt radio-emisiji ‘Intervju tjedna’ novinarke i voditeljice
Andreje Žigić Dolenec veoma su simptomatična za
aktualnu varaždinsku društveno-političku svakodnevnicu.
Od toga je prvi telefonski poziv bio kritički osvrt na njegovu
retoriku odnosno patroniziranje ili, kako je dotična gospođa
izjavila u eteru, ‘poklapanje’ sugovornika riječima ‘niste u
pravu’ ili ‘niste upoznati sa činjenicama’. Nazvavši njegov način
komunikacije jednosmjernim, a ne polemikom, dotična je gospođa
odbila sudjelovati u razgovoru.
Gradonačelnika to, naravno, nije omelo da nekom svojom logikom
zaključi kako ljude zapravo više zanimaju komunalne teme poput
primjerice kanalizacije, a ne one ‘rubne’ teme odnosno
‘tendenciozna pitanja’ koja postavljaju ‘neinformirani novinari’.
Indolentnost građana kulturpolisa prema ‘rubnim temama i
tendencioznim pitanjima neinformiranih novinara’ i njihov izražen
interes za komunalije odnosno pitanja fekalnog sustava i
kanalizacije, kako je to naš gradonačelnik lakonski zaključio,
uzet ćemo s rezervom, uvažavajući pritom onu staru varaždinsku
maksimu ‘ne bi se štel mešati, najte kaj zameriti’.
Zanimljivo je slušati na koji način gradonačelnik obrazlaže ili,
bolje rečeno, eskivira po njemu ‘tendenciozna’ diskutabilna
pitanja, vraćajući se nekoliko puta u toku emisije na smanjenje
zaposlenih u gradskoj upravi i politiku ‘šparanja’, što
voditeljicu nije naročito zanimalo, a sudeći po broju poziva, ni
slušatelje.
Na kraju je rezimirao kako ‘funkcija novinara nije da pišu laži i
izmišljaju’ i da on ‘voli ljude koji znaju kritički misliti’, a
‘tendenciozna pitanja i rubne teme zadovoljavaju standarde malog
broja ljudi u zajednici’.
Dakle, kanalizacija i fekalije prije svega.
Širokogrudnost i uvažavanje svojih bivših i sadašnjih političkih
protivnika vrlina je gradonačelnika koji društvenu korist,
stručnost i kompetenciju vrednuje iznad svega, ali kojem je
također ‘logično da pri zapošljavaju gradski vijećnici imaju
prednost’.
Analogijom zaključuje kako su građani dotičnom izabraniku dali
prednost pred konkurencijom samim time što su ga već izabrali za
vijećnika i da svi ostali, bez obzira na stručnost i
kompetencije, upravo zbog toga nemaju ‘tu težinu’.
Orvelovskim žargonom bi se moglo reći kako su, bez obzira na
jednakost, neki u zajednici ipak jednakiji od drugih.
Usput, mala digresija. Svi vi koji želite dodatno izgubiti na
‘težini’ imat ćete priliku uskoro prakticirati ‘street workout’,
tj. vježbati džabe pomoću sprava na otvorenom, jer je to, saznali
smo od gradonačelnika u emisiji ‘Intervju tjedna’, samo dijelić
sportskog programa na temelju kojeg je zaposlen gradski vijećnik.
Dakle, pratite sezonska sniženja i počnite polako razmišljati o
ulaganju u sportsku opremu.
Sudeći po gradonačelnikovim riječima, u gradu manje-više sve
štima. Čilića ćemo gledati za 50 kuna dnevno.
Slijede zatim koncerti Dine Merlina i
Graše. Požurite po karte za Grašin koncert,
planut će brzo. Suđenje? Pa to vam nije neki problem, ne uzima
puno vremena. Osim toga, nije to ništa novo, u Francuskoj je bilo
slučajeva gradonačelnika koji su bili čak i osuđeni pa su i dalje
vodili grad (sic!).
Tako je govorio Ivan Čehok. Sve je pod kontrolom. Nepravilnosti
nema. Kruha i igara, idemo delati. Kao što bi to rekao njegov
zagrebački ‘brat po oružju’ Milan Bandić.
U zbirci eseja Slavoja Žižeka (u engleskom
izvorniku naslovljenoj First as tragedy then as farce,
kod nas prevedeno kao Druga smrt neoliberalizma)
susrećemo se s Marxovom ispravkom
Hegelove ideje ‘kako se povijesne činjenice i
ličnosti nužno ponavljaju dva puta’. Marx dodaje: ‘prvi put kao
tragedija, a drugi put kao farsa’.
Prošlogodišnja izborna pobjeda Ivana Čehoka, čiji je kraj zadnjeg
mandata obilježen tragičnim, još uvijek neizvjesnim, sudskim
epilogom, u praksi asocira na Marxovu ispravku Hegelove ideje.
A njegov dramski nastup prigodom svečanosti obilježavanja 25.
obljetnice osnivanja 7. gardijske brigade
‘Puma’, održane 22. prosinca 2017. godine u varaždinskom
kazalištu, eksplicitno ukazuje kako je glumatanje imanentna
karakteristika gradonačelnikovog, aristotelovski rečeno,
političkog bića, te ga možemo analizirati s pozicije kazališne
kritike.
Poput starogrčkog rapsoda (ekvivalent guslaru) gradonačelnik se
prisutnima obratio s pozornice HNK-a vještinom i tehnikom
Platonovog Ijona. O čemu se,
naime, radi? U Platonovom djelu Ijon, raspravi između
filozofa i pjesnika, dolazi do diobe mišljenja.
Sokratova filozofska teza je da rapsodi ili
pjesnici ne posjeduju pravo znanje u oblasti moralnog i
političkog te, ako su prazni od sadržaja, postavlja pitanje na
koji način onda stvaraju. Činjenica da rapsod Ijon ipak stvara i
djeluje prilagođeno vrsti publike je ujedno i antiteza koja
upućuje na iracionalno u govorniku-pjesniku ili, u ovom slučaju,
gradonačelniku, a to je nadahnuće bez pokrića.
Dakle, uz pomoć nadahnuća i glumljene tronutosti, na sceni
varaždinskog kazališta startao je u slow motionu
šestominutni improvizirani monolog u kojem rapsod Ivan Čehok
iracionalnom tehnikom pred auditorijem kreira prima vista,
općenite, mitske slike o ‘ratnim jutarnjim praskozorjima’ i
‘pobožnim kvartovskim dečkima koji su antiratne pjesme poput
Brothers in arms, Give peace a chance,
dominatnu rock kulturu i odlaske u crkvu zamijenili pjesmama koje
su nas u to doba trebale ohrabriti i osokoliti’.
Zatim, trgnuvši se iz prvotne falschspielerske
tronutosti, apologetski dodaje: ‘pjesmama kojih se mi u ovom
gradu sramiti nećemo’.
Inače, te pjesme su u vrijeme Domovinskog rata imale svoju svrhu.
Recimo da ste mogli po učestalosti radijskih ili TV emitiranja
Hrvatina Đuke Čajića i
Thompsonovih rikanja zaključiti da je stanje na
terenu ozbiljnije nego recimo onih dana kad bi se eterom orila
politički korektna ‘mozaik himna’ ‘Cro band aida’ ili po
narudžbi, za izvoz, brzinski sklepana Stop the war in
Croatia i slični domoljubno-trash glazbeni hitovi.
Neko vrijeme sam ’92. godine bio u sastavu topništva 2.
bojne ‘Kralj Tomislav’ 114. brigade pod zapovjedništvom
Ante Čatlaka u selu Grbeše pored Unešića i
sjećam se da su ‘ratna jutarnja praskozorja’ o kojima lamentira
Čehok, očito inspiriran youtubeovskim ratnim iskustvom, slična
stvarnima onoliko koliko su braća iz pjesme Brothers in
arms slična braći iz Škorinih i
Thompsonovih pjesama. Zato
ćemo tu baladu u gradonačelnikovom rockersko–domoljubnom diskursu
shvatiti kao promašenu alegoriju.
Ta je kompilacija fraza, nadahnuta Ledererovim
‘banijskim ratnim praskozorjima’, u kojoj gradonačelnik deklamira
o rock glazbi, crkvi, domoljubnim budnicama,
Krleži, špehanju cura, kartanju bele, haklanju i
Bobu Marleyu, ovjekovječena i video zapisom.
Usred klimaksa dramskog nastupa gradonačelnik se sjetio, kako ga
on naziva, ‘najvećeg varaždinskog sina i unuka’, Miroslava
Krleže, i njegovog Domobrana Jambreka. Apostrofirajući
hrabrost ‘naših dečki Zagoraca’ u Domovinskom ratu Čehok je,
moglo bi se reći, ‘pošpotao’ Krležu koji je onomad u svojim
djelima, kako kaže gradonačelnik, ‘baš te varaždinske dečke
nazivao kojekakvim pogrdnim imenima’ iliti ‘domobraniima
jambrekima’.
Savršena komparacija Krležinih jambreka i heroja Domovinskog rata
rezultirala je aplauzom kojeg govornik prihvaća s ministrantskom
pobožnošću na licu, vraćajući se nakon toga ponovno ‘varaždinskoj
dominantnoj rock kulturi’, žovijalno najavljujući koncert nekog
cover benda čije ime nije spomenuo.
Summa summarum, u meču Krleža vs. Čehok na pozornici HNK-a u
Varaždinu, Ivan Čehok je svojim ‘liberalno desnim’ verbalnim
krošeom kresnuo ‘lijevi’ obraz Miroslava Krleže.
Video uradak svog scenskog nastupa, koji zbog lošije rezolucije i
plavičastog svjetla podsjeća na isječak iz nekog ‘trash’
niskobudžetnog distopijskog SF-filma, gradonačelnik na zahtjev
ratnih veterana ponosno objavljuje na svom Facebook profilu.
Samodopadno isticanje takvim šupljim retoričkim asortimanom veoma
je indikativno i ozbiljno upućuje, između ostalog, na nedostatak
bilo kakve samokritike.
Stoga je razumljivo njegovo negiranje svakog oblika javne kritike
upućene na njegov račun, od bilo koga.
Njegova izjava, odnosno naslov objavljen na ovome portalu, koji
glasi ‘Neću trpjeti novinske laži, uvrede i gluposti’ je
općenita, jer još uvijek ne znamo na koje se to konkretno laži,
uvrede i gluposti odnosi.
Pridodamo li k tome još i njegovu izjavu kako će on ‘ljude sa
svoje liste štititi od bilo kakve forme satire’ (što god to,
prema njegovom poimanju, satira bila), ono univerzalno
egalitarističko ‘mi’ te širokogrudnost i otvorenost iz
kazališno-radijskih lamentacija Ivana Čehoka postaju precizno
stranački i koalicijski determinirani, daleko od njegovih
populističkih predizbornih trikova (placa, škropeca, kobasica i
tambura) – koji su farsa.
Ta projekcija lažnog egalitarizma i liberalnih stavova
eksplicitno ukazuje na to kako je glumatanje sastavni dio njegove
politike.
Tragediju smo odgledali u proteklom mandatu. Trenutno svjedočimo
farsama Bogi Ivan znova i Gradonačelnik pred
sudom.
No prezentnom poglavlju varaždinske društveno-političke
svakodnevnice, farsi unatoč, ipak bolje pristaje parafrazirani
naslov Žižekova izvornika: First as tragedy then as
fart.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su
stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala
Varaždinski.hr.
