Si potrebbe dedurre che l’unica soluzione per uno scrittore
borghese che non è più cattolico e non può essere comunista è un
violento anticomformismo. / Može se zaključiti da je za
pisca građanske klase koji više nije katolik, a ne može biti
komunist, jedino rješenje – nasilni nonkonformizam.
Pier Paolo Pasolini (1922-1975)
Prilikom jednog slučajnog susreta i razgovora s Vojom
Šindolićem, književnikom, prevoditeljem i urednikom
nekadašnjeg Džuboksa, popularnog glazbenog časopisa u
ex-Jugoslaviji, spomenuo sam usput kako je Pasolini svoje
subverzivno djelovanje i sukobe sa centrima moći platio životom,
misleći pritom na njegov zadnji, najkontroverzniji film ‘Salo ili
120 dana Sodome’, alegoriju kapitalizma smještenu u doba
vladavine fašizma.
Radi se o kritici fašizma, totalitarističkog režima. Pasolini u
svom književno–filmskom opusu kritizira fašizam i centre
političke moći Italije, pritom ne zaobilazeći ni
crkvu. Problem moći, kojeg se Pasolini dotiče u svojim
djelima, definirat ćemo kao političku, kulturnu ili religijsku
prevlast pojedinca ili grupe u odnosu na drugog pojedinca ili
grupu.
Kao objašnjenje odnosno razlog misteriozne Pasolinijeve smrti, u
našem kratkom diskursu o pjesniku, nametnula se njegova
homoseksualna opredijeljenost.
Naime, do danas se ne zna što je presudilo velikom pjesniku i
redatelju. Problematična umjetnikova seksualnost odnosno sukob s
njegovim intimusom Pinom Pelosijem te kobne
večeri ili njegovo subverzivno djelovanje putem umjetnosti te
udar na centre moći.
Nekako sam više sklon vjerovati da se radi o ovom drugom, jer
prva i službena verzija umanjuje smisao postojanja i djelovanja
ovog kontroverznog i problematičnog pjesnika, redatelja.
Zbog neslaganja s vladajućom politikom ili režimom kontroverzni,
problematični umjetnici bili su proganjani, zatvarani i
diskreditirani na razne načine.
Lazara Stojanovića je film ‘Plastični Isus’, u
kojem relativizira totalitarističke ideologije te ruši kult
ličnosti Josipa Broza Tita, osim što je
odrobijao, koštao karijere.
‘Crveni Peristil’, umjetnička intervencija u prostoru, bila je
izraz nezadovoljstva političkom i umjetničkom scenom te
društvenim okolnostima krajem 60-ih. Akcija te umjetničke
frakcije također podliježe sankcijama i osudi javnosti.
Kako bi konture ancien régimea u sprezi s ekscesivnim
umjetničkim djelovanjem bile jasnije, dovoljno je spomenuti kako
ste 70-ih godina prošlog stoljeća zbog režije nekih drama
Antuna Šoljana (‘Brdo’, ‘Galilejevo uzašašće’)
bili na meti za odstrel tadašnje Partije već samim time što ste
postavili Šoljanovu dramu u njenom originalnom obliku bez
odstupanja i dodataka.
Sjećam se dobro riječi jednog mog profesora s Akademije dramskih
umjetnosti, koji je rekao da su poslije premijere Šoljanovog
‘Brda’ svi bili u strahu i neizvjesnosti. Čekala se reakcija
tadašnjeg režima.
Nije bilo potrebe dodatno intervenirati i na scenu staviti nekog
iz ondašnje nomenklature vlasti, nabiti mu magareće uši, rogove,
rep ili staviti svinjsku glavu te ga potpisati imenom i
prezimenom.
Da ste, pretpostavimo, imali hrabrosti za takvu vrstu teatarskog
egzhibicionizma, završili biste na Golom otoku, dok danas u
demokratskom društvu za režiju ovakve politički nekorektne
predstave možete eventualno dobiti još jednu režiju na Brijunima.
Zbog recentne satirične kazališne ‘svinjokolje’ najviše je,
sudeći po informacijama iz prve ruke, problijedio ravnatelj
kazališta Duško Ljuština, sad već pri kraju
mandata, koji je htio cenzurirati diskutabilne dijelove
predstave, na što redatelj i glumci nisu pristali.
Nažalost, šteta je što se Satiričko kazalište Kerempuh na čelu s
Ljuštinom oštrom političkom satirom nije bavilo i 90-ih godina, u
jeku Tuđmanove vladavine. Umjesto toga,
zabavljali su narodne mase populističkim hitovima ‘Spikom na
spiku’, ‘Vježbanje demokracije’ i sličnim, ne samo u matičnoj
kući nego uzduž i poprijeko cijele Hrvatske.
Dok su iza kulisa grada Zagreba ‘naši dečki’ obavljali prljave
poslove, nacija se smijala simpatičnim likovima balkanskih ‘war
lordova’. Uz obavezni izostanak svakog ozbiljnijeg ili oštrijeg
kritičkog diskursa, kazalište ‘nije talasalo’.
U to doba na glavama kerempuhovskih glumaca nisu bile svinjske
glave, već maske naših nacionalnih voždova, rađene po uzoru na
popularnu britansku seriju ‘Spitting image’. Radilo se o
zabavnim, politički korektnim, veselim populističkim dramoletima,
gdje je svaka opasnost od reakcije društva i mogućih posljedica
po autore već unaprijed isključena.
Što bi se događalo da se Kazalište Kerempuh tada u jeku Tuđmanove
vladavine oštrije i ozbiljnije obračunavalo s nacionalizmom te da
je na scenu zalutala i poneka svinjska glava (doslovno ili
metaforički), možemo samo pretpostavljati.
Možda su zbog takvog propusta akteri tih satirički laganih
projekata u teškim vremenima danas mogli svojom fotografijom
participirati na donjem rublju u jednoj od
Frljićevih predstava? Lako moguće, ako griješiti
propustom tretiramo jednako kao i griješiti rječju i djelom.
Ili se možda ipak radi o selektivnim principima kad je u pitanju
pozivanje na odgovornost za djelovanje odnosno nedjelovanje u
javnom medijskom prostoru?
Ne znam, ali zaključak je da subverzivnost i oštra politička
satira barem kod nas u Hrvatskoj uglavnom kaskaju za aktualnim
političkim trenutkom, da se u ‘svete krave’ ne dira i da su
ideološko-kritički svjetonazori redatelja Pirandellove drame i
ravnatelja Kerempuha dijametralno suprotni, kao što je i drama
‘Šest lica…’ bez redateljskog ekscesa suštinski dijametralno
suprotna očekivanjima i ukusu kerempuhovske publike.
Kako god, prašina se digla, sve glave, uključujući i svinjske,
ostale su na ramenima. Sad konačno znamo tko šmrče kokain, ali
još uvijek ne znamo tko ga kontejnerima uvozi u Hrvatsku.
Danas u kontekstu ‘mlade hrvatske demokracije’, da se tako
izrazim, tanka je linija između subverzivnog i konformizma.
Razlika između subverzivnog tada i danas je poput razlike između
bojišta i paintball poligona.
Subverzivnost ili kontroverza s protekcijom određenog političkog
krila (bilo lijevog ili desnog) koja ne udara na centre moći
umjetniku ‘subverzivcu’, srećom, ne šteti, niti barem minimalno
koči ekspanziju nacionalizma, nažalost.
Unutar okvira parlamentarne demokracije lako je subverzivno i
kritički djelovati, a naročito ako ste ravnatelj kazališta kojeg
financira grad ili država, a zaleđe vam je lokalna samouprava.
Valja usput spomenuti i ‘kontroverzne’ hrvatske filmove
Dalibora Matanića, koji se bave gorućim temama,
a rađeni su mediokritetski, s istančanim osjećajem za političku
korektnost te se stoga neće zamjeriti apsolutno nikome.
Eklatantan primjer redateljsko-umjetničke ‘kontroverzne’
nedosljednosti i podvijanja repa bilo je odustajanje od koncepta
plakata Gavelline predstave ‘Fine mrtve djevojke’, samo zbog toga
jer je netko s pozicije moći priprijetio prstom kad se umjetnik
‘zaigrao’.
Ukoliko želite pogledati relevantne kontroverzne i to ‘low
budget’ filmske uratke, preporučam opus austrijskog redatelja
Ulricha Seidla. Zamjerio se svima kojima se
želio zamjeriti. Austrijskom malograđanskog sloju društva, Crkvi,
Bogu i Državi.
To su filmovi s izrazito oštrim i ubojitim sadržajem i, kao što
sam već naveo, produkcijski jeftini.
Donekle kontroverzan i odličan hrvatski film ‘Crnci’ nije se
mogao dogoditi u doba Glavaševe najveće
političke moći. Uostalom, to mi je potvrdio u razgovoru i jedan
od dvojice autora filma, tako da je film, uz svu savršenost, ipak
post festum aktualnog političkog trenutka.
Da iza suprotstavljenih ideoloških tabora u Hrvatskoj, kako u
kulturi, tako i u ostalim segmentima društva, stoje interesne
skupine, nije nikakva novost. Kao i politički oportunizam i
konformizam, uostalom.
Dokle god je društveno prihvaćen modus operandi kojim politički
podobni (lijevi ili desni) opstaju, a slobodno misleći autsajderi
bivaju diskreditirani, dotle će cvasti laž i oportunizam.
Dokle god kao lidere biramo premijera kojeg se sumnjiči za
primanje mita, gradonačelnika klerikalca s ‘fetom pršuta na
čelu’ ili ‘liberalnog rokera’ uhvaćenog s prstima u pekmezu, isto
nam se piše i dotle su kazališne ‘svinjske glave’ isključivo u
funkciji likovanja i naslađivanja te međusobnih obračuna lijevih
i desnih interesnih skupina, odnosno ‘mrzitelja svega hrvatskog’
i ‘klerofašista’, kako si jedni drugima međusobno
tepaju.
Naravno, bez značajnijih posljedica ili pomaka za društvo, koje
ekonomski i moralno tone.
Civilizacijski iskorak bit će kad shvatimo da nacionalni i
vjerski antagonizam bacaju u drugi plan sve veće klasne razlike u
društvu te da taj antagonizam pogoduje vladajućima. Iluzorno bi
bilo očekivati da će pompozno-ekscesni kazališni čin utjecati na
ozbiljnije kritičko preispitivanje nacionalističkih stavova
ukorijenjenih u društvu, dok se odluke koje stopiraju razvitak i
ekonomski prosperitet društva u Saboru donose praćene medijskom
tišinom. Iako je daleko od modernih kazališnih tendencija, takva
satira je neminovna.
Za kraj ostavljam posljednju rečenicu iz Pasolinijeva citata.
Vratite se na početak teksta i povežite ih. ‘Oppure (o
insieme) in un moralismo di specie empirica’ / Ili
(zajedno s tim) moralizam empirijske vrste’. I zaključite
kako je takav kôd djelovanja u eri društvene hipokrizije čista
utopija.
Preostaje nam, dakle, da se zbog vlastite indolencije i
konformizma, hranimo lažima i uvoznom GMO hranom.
