U turbulentno vrijeme za jednog od najvećih neplatiša i krimosa u
novijoj hrvatskoj povijesti, kojem se sprema tjeralica i pritom
nastaje klasični show za javnost, ja svjedočim izrazito tužnoj i
oku neugodnoj sceni kad nekakva državna inspekcija obavlja nadzor
nad gospođom koja lije suze jer prodaje stiroporne križeve sa
skromno umetnutim cvjetovima.
Nemila scena odvijala se na poznatom varaždinskom ‘buvljaku’,
gdje često odem odmoriti psihu i neobvezno popričati s ljudima
željnim drugih ljudi.
Buvljak, ilitiga bazar, od nekad je zona u kojoj narod pokušava
prodati ili razmijeniti robu, a da se pritom koristi
slatkorječivošću i prodajnim talentom koji se stječe u obitelji i
na ulici.
Gospođa koju sam jučer vidio prvi put nije izgledala kao
istrenirani profesionalni prodavač koji koristi lukavost i
spretnost da nekom ‘uvali’ svoj proizvod, već kao jedna obična
žena što je vlastitim radom odlučila iskoristiti nadolazeći
blagdan da pokrpa svoj skromni kućni buđet.
Ovo nije prvi put da inspekcija češlja po sirotinji, no prvi put
sam vidio tuđe suze koje su lako mogle biti i od moje mame koja
je još devedesetih skupa sa mnom krpala proračun na sličan način.
S knedlom u grlu kolega i ja pristupili smo ženama koje ‘samo
rade svoj posao’ i zaprijetili novinskim perom, nažalost jedinom
snagom koju u današnje vrijeme čovjek ima pošto ga korumpirano
pravosuđe u ime države neumorno gazi iz dana u dan.
Sustav kreiran da štiti jednu vrstu ljudi na uštrb onih drugih
danas je opet pokazao svoje savršeno uglancane keramičke zube
koje smo mu platili upravo mi.
Gospođe žive upravo od poštenih građana koji se, kao i ja, ne
slažu s njihovim današnjim zadatkom pa su glasnim negodovanjem te
brzim okupljanjem pokazali dotičnima da ovo nije ni vrijeme ni
mjesto za šutiranje skromne uplakane gospođe.
Rečeno nam je da kazne neće biti, no nemila scena svejedno mi je
ostala trajno urezana u sjećanje.
Kad te sustav pospremi na dno pa moraš kombinirati sve žive i
nežive načine da zaradiš koju ekstra kunu, on se još par puta
vrati i šutne te iako već ležiš polumrtav.
Glomazna i korumpirana država zaslužna za odljev mozgova i
kvalitetnu radnu snagu danas je trebala posjetiti jedan drugi
štand koji vam prilažem na fotografiji i tamo kupiti pomagalo
kojim bi mogla penetrirati u sebe da bar jedan dan proizvede
osjećaj koji mi proživljavamo svakodnevno već dugi niz godina.
Bloger s početka priče uživa u blagodatima anglosaksonskog prava,
a mi se ovdje koprcamo i strepimo od političkih kasta koji
su nam vječita grba na umornim leđima.
Ako se ikad nađete u sličnoj situaciji, slobodno pokažite zube
sustavu, jer nikad ne znate kad ćete i vi doći na red za brušenje
zubiju.
