Već su se debelo igrali produžeci. Publika je – kako i ne bi, jer
veliki je ulog u igri – nemirno cupkala na svojim guzosjedima,
dok je glavni sudac nestrpljivo iščekivao kraj cijele te muke.
I nekako baš u tim trenucima, nakon više od dva sata zagrijavanja
uz aut-liniju, u igru ulazi suhonjavi igrač usporenog koraka i
kratkoga daha. Prima loptu na sredini terena pa onda, u maniri
Roberta Prosinečkog, ‘prtlja’ s njom malo
lijevo, malo desno, pripremavši teren za jedno dubinsko
ubacivanje i pobjedonosni zgoditak…
No – tako to ponekad biva – ništa od njegove zamisli nije se
ostvarilo. Prvo mu sudac svira predugo zadržavanje lopte – toliko
se zbunio da više nije znao sudi li nogometnu ili rukometnu
utakmicu (ili predizborno sučeljavanje) – a zatim našeg
potencijalnog golgetera salvom negodovanja nagrađuje i krvi žedna
rulja u publici. Koja potom ustaje sa svojih guzosjeda i
demonstrativno počinje napuštati dvoranu.
Naš kulturni Prosinečki
Tako je otprilike (izrečeno, čini mi se ovako na prvu, ne previše
uspjelom sportskom alegorijom, ali sad više nema vremena za
popravni jer urednik pritišće rokovima) završilo predizborno
sučeljavanje kandidata i kandidatkinja za varaždinskog
gradonačelnika održano proteklog utorka navečer u Kinu Gaj.
Naš Robert Prosinečki zapravo je Nikola
Leskovar, novinar Varaždinskih vijesti,
županijskog tjednika koji je bio organizator sučeljavanja.
Profesor hrvatskog jezika i književnosti, kulturni entuzijast i
organizator cijelog niza kulturnih događanja, dobitnik brojnih
književnih nagrada i, vrlo skoro, jedan od rijetkih Varaždinaca s
ozbiljnom nakladom vlastitog romana.
No – tako to ponekad biva – publika nije znala prepoznati, možda
bi bilo naivno to i očekivati, da se pred njom nalazi varaždinski
kulturni ‘Robert Prosinečki’. I da je poduži uvod u pitanje koje
je namjeravao postaviti kandidatima imao svoju svrhu.
Naposljetku, i da u tome uvodu u pitanje ima više sadržaja nego u
većini onoga što se od wannabe gradonačelnika moglo čuti
u proteklih dva i kusur sati.
Varaždin u malom
Ako se pitate zašto tome malome i naizgled nebitnom detalju koji
se zbio na samome kraju sučeljavanja pridajem toliko pažnje, evo
odgovora: jer on savršeno oslikava istinski karakter i potencijal
Varaždina kao grada, jer grad čine ljudi, kao i cjelokupnost
odnosa u varaždinskome društvu. A poglavito odnosa u varaždinskoj
politici.
Jer, naravno, guzosjede u publici zaposjeli su pripadnici jednog,
drugog ili trećeg političkog čopora – stranačkog, nestranačkog,
nadstranačkog, sasvim svejedno.
Tamo, u Kinu Gaj te večeri, naime, radilo se samo o ‘našima’ i
‘njihovima’. Stranački čopor imao je samo jedan sveti zadatak:
pljeskom podržavati izgovorene i najveće besmislice ‘svojih’, a
negodovati na izgovorene i najveće mudrosti ‘njihovih’.
Uvijek spremni za podjelu plijena
Sjatilo se u Kino Gaj – taj jedan od, usudio bih se reći,
svojevrsnih varaždinskih hramova kulture – krdo potkapacitiranih
stranačkih (i ‘nadstranačkih’) poslušnika, predvođenih cijelim
nizom besprizornih uhljeba, a koje su u stopu pratili oni koji se
nadaju svojemu dijelu ‘hljeba’ i u nekoj budućoj podjeli plijena.
I zato je veliki ulog u igri. I zato je nebitno tko što govori, a
bitno je tek tko je ‘naš’, a tko ‘njihov’. Tko je onaj ‘naš’ na
koji smo stavili svoj ulog, nadajući se dobitku, a tko je onaj
‘njihov’ čija izborna pobjeda bi nas mogla koštati svega onoga za
što smo se već proteklih godina uspjeli ogrepsti ili pak onoga
čemu se tek nadamo.
Politički prostakluk
U cijelom tom prostakluku koji je vladao dvoranom – gdje su si
pojedini uhljebi čak uzimali za pravo preuzimati ulogu moderatora
sučeljavanja, gdje je za neke od prisutnih nerijetko teško bilo
ustvrditi je li riječ o članicama (ili članovima) stranke ili pak
o groupie-djevojkama (ili groupie-dječacima) i
gdje su nedostajali tek grah, roštilj i gemišti da bi slika bila
prikladno zaokružena – bilo je sasvim jasno samo jedno: prilikom
odlučivanja o glasovanju nije dovoljno saznati što više o
kandidatu ili kandidatkinji. Daleko je važnije znati tko su ljudi
koji ih podržavaju, koji ih savjetuju i koji im se ulizuju (kao
što će to vrlo brzo činiti nekom novom kandidatu kada ovaj
aktualni postane politička prošlost).
Da, svi ti cheerleaderi i važniji su od kandidata.
Mnoštvo je to gladnih usta koje treba nahraniti nakon izbora. A
apetiti su im veliki. I nepresušni. Doći na vlast, to košta. A
opstati na vlasti, e to košta još više.
Kandidati – trust mozgova
U cijeloj toj priči koja se odigravala u Kinu Gaj zapravo se
pokazalo da ekipa wannabe gradonačelnika na pozornici,
usprskos svim svojim manama, predstavlja trust vrhunskih mozgova
u odnosu na ono što je sjedilo u publici.
Jest da od sedmero kandidata tek nekolicina posjeduje kapacitet
dostojan kandidature. To su, evo poimence, bez ‘fige v žepu’ i
‘novinarske nepristranosti’: Damir Habijan, Natalija
Martinčević, Ivan Čehok i, jedva se provukao u tu grupu,
Alen Kišić.
Rajko Dondur je ‘slučajni kandidat’ s greškom,
Ladislavu Ilčiću do prolazne ocjene nedostaje
veća potkovanost u punom spektru tema i baratanje s više
konkretnih podataka, a Vladu Sevšeka u
potpunosti je zasjenio njegov zamjenik Davor
Patafta, koji bi dobio prolaznu ocjenu da je kandidat za
gradonačelnika, ali nije.
Voštane figure s funkcijom
Sučeljavanju su, dakle, prisustvovali i zamjenici. I dobro da su
bili tamo, jer mogli smo jasno vidjeti tko je među njima voštana
figura, a tko ozbiljan kandidat. Napomenimo pritom da je Alen
Kišić svoje zamjenike navodno ‘opravdano’ sakrio.
Kad se nakon svega podvuče crta, Varaždinske vijesti tako su nam,
i hvala im na tome, pružile nesvakidašnju priliku da na jednome
mjestu vidimo i čujemo ne samo sve kandidate i kandidatkinje koji
bi htjeli ‘služiti građanima’, nego i da dobijemo priliku
procijeniti kapacitet njihovih zamjenika.
Večer za pamćenje
I, ono najbitnije, da vidimo tko su ti ljudi koji svima njima
čuvaju leđa i grebu se za kosti oko stola.
Bila je to ‘večer za pamćenje’. Doživjeti puni spektar
varaždinske političke kreme na jednome mjestu neprocjenjivo je
iskustvo. Jest da je okus gorak. Ali dobro je s vremena na
vrijeme bolno se suočiti sa stvarnošću.
Goran Štimec
