– Točno je da u mojem romanu ima autobiografskih elemenata. Ali
kaže se da pisac krade tuđe priče dok istovremeno priča svoje.
Tako i ja, pričam o tuđim životima dok istovremeno rujem po
svojem…
Nikola Leskovar sjedio je preko puta mene za
stolom na užarenom varaždinskom Korzu i pričao mi o književnoj
nagradi koju je osvojio. Zove se Prozak.
Naziv nagrade pristajao mu je k’o budali šamar. Nikola je
utjelovljenje Prozaca. On je hodajuća reklama za Prozac. On je
primjer kako depresivan čovjek izgleda kad ne pije Prozac.
– Probao sam svašta u životu, ali Prozac nisam – odgovorio mi je
kad sam mu to rekla – Osim toga, nisam depresivan. Ja sam
melankolik. I to u tolikoj mjeri da mi je otac jednom rekao da
sam autističan – nastavio je.
Rekao je to, kako drugačije i bi, smrtno ozbiljnim tonom. Kao da
priča o dvadeset deka parizera i pola francuza koje mora kupiti
prije nego krene kući.
– Da, moguće. Ja bih rekla da si ti kao crkva sv. Marije Snježne
u Belcu. Da nema tornja, izvana je ne bi sa sigurnošću razlikovao
od željezničkog terminala za teretni promet. A unutra te čeka
barokna eksplozija s Rangerovih freski – rekla
sam mu, posebno ponosna na usporedbu koje sam se sjetila. Nadala
sam se da će ovo shvatiti kao kompliment.
Nije reagirao.
U tome trenu zazvonio mi je mobitel. Urednik zove. Ne zove često,
ali uvijek zove kad ja radim. A ne radim često.
– Trebam te – rekao je bez pozdrava. Nije to bio ni ustreptali
poziv na seks, a još manje čeznutljiv izraz njegovih vječno
nezadovoljenih emocionalnih potreba. Sigurno me treba kako bih za
njega obavila neki sumnjiv posao.
– Gle, VTV je pokrenul neku anketu za gradonačelnike i župane.
Odaziv je nikakav. Glasalo je dosad samo deset ljudi. I to osam
za Kišića, dva za Habijana. To
nemre tak projti, ljudi budu mislili da je namešteno. Čul sam se
s Mališem, pita dal možemo kak pomoći. Rekel sam
da bumo probali – uznemireno mi je pričao na mobitel.
– Kakve ja veze imam s tim?
– Ti pratiš kulturu i zato si idealna za takve stvari, ne buš
sumnjiva. Trebaš samo s interneta skinuti program za automatsko
glasanje i onda to digneš, klikneš triput s mišem i to je to. Sve
bum ti poslal na mail, to obaviš navečer, ja se ne stignem tome
posvetiti, moram kadifice posadit na vrtu.
– Ali ja sam na intervjuu, imam super priču, Nikola Leskovar je
dobio književnu nagradu za svoj roman, a nagrada je objava knjige
– rekla sam mu.
– Ma super, sve je to divno i krasno, ali to nikoga ne zanima. Ko
bu to čital? Živimo od učitavanja bannera, si
zaboravila? Ljude zanimaju krv, seks, intrige… I anketa VTV-a.
Ona objedinjuje sve to – odbrusio mi je.
– Ali naš slogan je ‘Lokalno. Bitno. Sa stavom.’ Ja tu vidim samo
lokalno – usprotivila sam se, iako sam jasno slutila kamo to
vodi.
– Ajde ne drobi – nisam dugo čekala na potvrdu svojih slutnji.
U pozadini sam čula glasove ostalih iz redakcije.
– E, Rahela, još mi samo reci da Nikola piše i poeziju! –
doviknula je Anja.
– Pa, zapravo, piše.
– Čovječe, da meni dečko napiše pjesmu, to bi mu bilo zadnje.
Muškarac koji piše poeziju nije muškarac i točka – bahatila se
kolegica kose boje nekorodiranog bakra.
– Pa i Detelj piše poeziju – sjetila sam se
muževnog kolege kolumnista koji mrzi sve hrvatsko i vatikansko.
– No, baš si pravi primjer našla! – otpuhnula je Anja prezirno.
– Dajte, koga briga… Ionak bumo na kraju svi umrli – dobacio je
Zvonko glasom robota Marvina iz
‘Vodiča kroz galaksiju za autostopere’.
– Molim vas, nemojte se svađati. Trebamo si biti dobri i pomagati
si – uključila se i Monika svojim nježnim
glasićem.
Poklopila sam slušalicu. Bojala sam se da Mo ne zaplače. To bi mi
bilo previše za jedno prijepodne.
– Nikola, kako ti se zove roman?
– Tijelo od soli.
***
Doteglila sam se nakon par sati u svoj mali podstanarski stan u
Đureku, dok mi je u glavi, nisam znala zašto, odzvanjao naslov
Nikolinog romana.
Na kompu me već čekao urednikov mail s uputama kako
skinuti, instalirati i pokrenuti taj program za pumpanje anketnih
glasova.
Bilo mi je odbojno i potpuno nezanimljivo baviti se time.
Razmišljala sam o Nikolinom romanu, o liku Nenada
Namjesnika, dječaka iz Tuzle kojeg rat dovodi u
Varaždin, a studij u Rijeku. Nenad je, to je tako očigledno,
skrojen po Nikolinim životnim koordinatama.
– Riječ je o svojevrsnom ‘bildungsromanu’ u kojem dječak kako
odrasta kao da neprestano traži način da umre… Prezire s jedne
strane korporativno-klijentelističko, a s druge strane
malograđansko, maloseljačko društvo koje se gradi nakon rata,
svijet u kojem nema mjesta za ljude poput njega – slušala sam ton
s diktafona dok sam se presvlačila.
Te rečenice udarile su me ravno u pleksus, i duboko. Cijelo
tijelo mi je rezoniralo s izrečenim. Nikola, Nenad… To sam ja.
Faktografija je nebitna, suština je ista.
Uspjela sam pokrenuti program na koji me uputio urednik,
pokrenula sam ga i krenula s ‘bildanjem’ rezultata glasovanja.
Najprije za Kišića. Dok je program radio svoje, ja sam otišla
istuširati se.
Topli tuš, ugoda na koži, osjećaj prepoznavanja koji su izazvale
one rečenice… Sve to probudilo mi je snažnu želju.
Kroz glavu su mi prolazila sva lica iz VTV-ove ankete. Krv, seks,
intrige… Tako nekako je rekao.
Ali to nije bilo to. Od Kišića sam odustala zbog
podbratka, od Habijana zbog prejakih bicepsa, od
Avara jer mu je glas k’o šmirgl papir, za
Careva ni ne znam kako izgleda…
Natalije sam se već bila zasitila nakon svih
proteklih tjedana koje je provela u mojim maštarijama.
Mirjana Kolarek Karakaš? Prefina gospođa za moju
bitničku dušu. Jesam li koga zaboravila? O, da,
Ilčić. Ja bih, ali on ne bi.
Trebalo mi je nešto jače. Neki intelektualni eros. Poput
Čehokovog. Šteta što lik toča noge u Kukljici,
na Mediteranu kakav je nekad bio, umjesto da se kandidira za tog
gradonačelnika i učini Varaždin onakvim kakav je nekad bio.
I vrati Varaždincima ono što im je najbitnije, miris maćuhica.
Već pomalo frustrirana od toga da mašta nikako da mi proradi,
opet sam se sjetila Nikolinih rečenica.
– Pričam o tuđim životima dok istovremeno rujem po svojem…
– Kako ti se zove roman?
– Tijelo od soli.
Oh, da! Morske soli. Mediteranske… Svršila sam brzo. Pa još
jednom. I još jednom.
***
Nakon tuširanja otišla sam u kuhinju, složila nešto za pojesti,
zgrabila s police ‘Utjehe filozofije’ Alaina de
Bottona i legla na krevet. Nadala sam se da ću pronaći
barem jedan redak koji bi popunio tu prazninu koju vječno nosim
sa sobom…
***
Probudila me zvonjava mobitela. Pogledala sam na sat. Sedam je
ujutro, spavala sam više od 16 sati! Panika mi je prostrujala
tijelom.
– Rahela, hvala ti, nabildala si na 140.000 glasova! – sasvim
neočekivano oduševljen je bio urednik s druge strane. I zvučao je
kao da uopće nije ironičan.
Ustala sam, prišla računalu i pogledala anketu. Želudac mi se
stisnuo na veličinu lješnjaka kad sam vidjela brojke na ekranu.
– Ali, ali… – mucala sam – Ali Kišić ima 111.046 glasova! Sori,
Štimec, zaspala sam – pokušala sam se opravdati.
– Ma nema veze, bitno da je veliki odaziv, to je to kaj smo
trebali – uvjeravao me urednik – Idem sad to objaviti.
– Ne! Pa ne možeš to objaviti. Ljudi će nam se smijati! – primila
me panika.
– Je? Koga briga. Osim toga, kaj je to točno smiješno u tome da
Kišić pobijedi na izborima?
Rahela Fulir-Kiš (11.4.2017.)
