– Hoćeš dim? – upitala sam ga i zadržavajući dah pružila mu
joint spravljen od osvježivača zraka Magic Dragon.
– Si luda? Pa maloljetni sam – odgovorio je
Fićo.
– Imaš pravo. Od ove mješavine suhog lišća damiane, prave
srčenice, proljetnog podbjela i ginka mogao bi se navući na prave
droge. Ne želim te nosit’ na duši.
Šutjeli smo. Još jedan protraćen dan bio je iza nas. Dan bez
političkih afera, seks-skandala, punokrvnih kulturnih
manifestacija… A i ono malo kulture što je u Varaždinu
preostalo došlo je pod znak pitanja nakon neprihvaćanja gradskog
proračuna.
– Znaš li da ove godine vjerojatno neće biti Varaždinskih
baroknih večeri? – upitala sam ga.
– Da, čul sam. Ne znam kak si popuniti tu prazninu – očajavao je
17-godišnji Fićo.
– Mene brine kako se sa svime time nosi Davor
Bobić. Ovo bi ga moglo dotući više nego kritički osvrti
na praizvedbu njegovog ‘Vukovarskog requiema’.
– Je, zmislim se. Al, znaš kaj, meni je bilo skroz ok.
– Što ti je bilo ok? Pa kad si ti to gledao, crni sine? Imao si
četiri godine!
– Četri i pol. Al zbilja sam gledal, ne lažem. Išli smo u
Lisinski svi skupa.
– Tko to ‘svi skupa’?
– Pa mi iz Foruma mladih.
***
Situacija je bila više nego ozbiljna. Varaždin bez 47.
Varaždinskih baroknih večeri bio bi kao Dubrovnik bez 68.
Dubrovačkih ljetnih igara! Trebalo je oko toga
nešto poduzeti.
– Kad bi Dado donirao festivalu jedno svoje djelo, to bi spasilo
cijelu stvar! – dosjetila sam se rješenja i osjetila uzbuđenje
kao superheroj iz crtića kada pronađe način kako spasiti svijet.
– Nebre. Jer bu im ZAMP poslal fakturu tak kaj bu im se zmešalo –
odmah me prizemljio Fićo.
Nažalost, bio je u pravu. Trebalo je osmisliti novo djelo, rađeno
samo za Barokne, tako da Josipović ta svoja
‘prava’ može početi naplaćivati tek kasnije od Trećeg programa
Hrvatskog radija.
– Imam ideju! Idemo nazvati Bobića i izdiktirati mu simfoniju! –
poskočila sam s hladnog betona, lagano ošamućena od Magic
Dragona, opet oduševljena svojom idejom.
– Ti se kužiš v mužiku? – čudio se Fićo.
– Kaj pa! – odgovorila sam mu lošom verzijom njegovog ludbreškog
– Imala sam bend u srednjoj.
– Je? Kak se zval?
– Mladi ministranti.
***
– Dobra večer, jesam li dobila gospodina Davora Bobića?
– Jeste, izvolite, tko zove?
Predstavila sam se kao Ludberga Horvath,
vanbračna praunuka Beethovenove ujne, i zamolila
ga za uslugu.
– Gospodine Bobić, biste li bili toliko ljubazni da u ruku uzmete
olovku i papir za partiture pa da zabilježite nekoliko stvari?
Htjela bih Vam izdiktirati simfoniju.
– Simfoniju?
– Da, simfoniju. Kao ‘Vukovarski requiem’, ali s manje nota.
– Vi se sigurno šalite, gospođo Horvath! Pa ‘Vukovarski requiem’
pisao sam deset godina!
– Gospodine Bobić, da je dragi Ludwig svaku svoju simfoniju pisao
deset godina, a istovremeno i cijeli niz djela od kojih nitko tko
nije ludvigolog teško da bi znao nabrojati više od tek dva-tri,
osim možda sonate ‘Quasi una fantasia’, poznatiju pod nazivom
‘Mondscheinsonate’, a i nju samo zato što ju je široj javnosti
približio nenadmašni glumac, redatelj, Hrvat i katolik te, u
slobodno vrijeme, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora
Antun Vrdoljak, odnosno, budimo precizniji,
učinila je to zapravo u njegovu sasvim solidnom filmskom
ostvarenju zanosna i nikad prežaljena Ena
Begović, koja je svojim sviranjem ‘Mondscheinsonate’, a
još više savršenim punim grudima u onoj legendarnoj sceni
jugoslavenske kinematografije kojom je u drugi plan gurnula i
Miru Furlan, i Nedu Arnerić, i
Milenu Dravić, šarmirala mladoga Leonea
Glembaya utjelovljenog u, istinabog tada već proćelavom,
Mustafi Nadareviću, konzumentima kulturnih
sadržaja poznatijeg možda iz humorističkog be-ha serijala ‘Lud,
zbunjen, normalan’, koji domaća živalj već nekoliko sezona prati
putem svojih malih ekrana, koliko bi, dakle, Ludwig morao
poživjeti kako bi sve to, da je radio Vašim tempom, stavio na
papir? Ne brinite, gotovi smo za deset minuta. Dvije i pol minute
po stavku.
Otpuhnuo je nezadovoljno, ali naposljetku i pristao. Znala sam da
će ga bujica riječi zbuniti i satjerati u kut.
– Ovako, dakle, stavi onaj sfrkani znak na početku reda i onda
onaj jedan hashtag gore na vrhu – prešli smo, kao pravi
kolege, odmah na ‘ti’.
– Što?
– Hashtag! Ono kao malo izduženi i nagnuti poligon za
križić-kružić.
– Aha. Znači, u g-duru smo.
– Ne. U e-molu. I sad ovako, slušaj… Na-na, na-na, na,
na-na-na-na… – pjevušila sam mu – Pišeš?
– Pišem, pišem. A za koji je to instrument?
– Kako koji? Pa za gitaru.
– Ali rekli ste da je to simfonija.
– Dado, vidi se da si se školovao u Sovjetskom savezu i da nisi u
tijeku sa suvremenim glazbenim trendovima. Ova simfonija
predstavlja spoj tradicionalnog i suvremenog. Uvodi nove elemente
u klasičnu formu. Multidisciplinarno povezuje ono najbolje od
glazbene ostavštine Ivana
Padovca, nenadmašnih freski Ivana
Rangera i političkog diskursa Ivana
Čehoka.
– Ivana?
– Da. Piši dalje. Ta-na-na-na, ta-na-na-na, ta-na-na-na,
ta-na-na-na, ta-na-na-na, ta-na-na-na-na-na…
– Ovo malo vuče na intro od ‘Stairway to Heaven’ – pokušao mi se
Dado geekovski dodvoriti pokazujući da poznaje
najopćenitija mjesta rock-kulture.
Ignorirala sam ga i nastavila diktirati. Brzo smo završili, za
deset minuta. Dvije i pol minute po stavku.
– To je to. A tekst će ti izdiktirati Čehok – rekla sam mu.
– Tko?
– Čehok. Majstor etike, poetike, politike, a u zadnje vrijeme i
prava.
– Hm.
– Imaš problem s tim? Želiš li radije Ernesta
Fišera?
– Ne, ne, može Čehok!
***
Prekinula sam poziv i obratila se svome maloljetnom političkom
podmlatku.
– Fićo, nemamo puno vremena! Koliko ja poznajem Bobića, on će sad
desetak minuta onako smušenjački polupogrbljen hodati po sobi
gore-dolje gladeći si bradu, a onda će odmah nestrpljivo nazvati
Čehoka neka mu izdiktira tekst. Ne znam zašto sam mu to uopće
govorila, koji će nam kurac tekst u simfoniji? To je valjda zbog
toga jer me još uvijek noćima proganjaju flashevi od
‘Vukovarskog requiema’…
– I kaj ve? – širom otvorenih očiju pitao me Fićo, paleći sada i
sebi jedan Magic Dragon. Osjetio je da sudjeluje u nečemu velikom
i važnom, o čemu će mediji brujati još mjesecima.
– Što ‘kaj ve’? Zovi Bobića, predstavi se kao Čehok i izdiktiraj
mu par stihova.
– Zakaj ja? – uplašeno me gledao.
– Pa zato jer ja ne mogu odglumiti taj naglasak tako dobro kao
ti. A Bobić ionako ne razlikuje seljaka iz Ludbrega od seljaka iz
Korenjaka. Nema sluha.
***
– Halo, Dado, majstore, pa di si! – počeo je Ivan Fićo Čehok kad
se Bobić javio na telefon.
– E, bok – odgovorio je ovaj pobožno.
– Veli mi ova moja Ludberga da ti se javim, da ste sve
dogovorili. Tak’ treba!
– Da, tako je i meni rekla. Reci, Ivo.
– Ajde, molim te, uzmi si papir i olovku ili kam’ već pišeš te
svoje note pa reci kad može.
– Evo, evo… Može.
– Ovako, slušaj: Ludbreški bregi, snježni i magleni
canjki i vrh školskoga dvora u dnu klanjca… – počeo je
Fićo nemušto natucati neku jalovu liriku.
I dok su oni tako skladali novo remek-djelo varaždinske, ali i
ludbreške kulture, koje bi moglo nadmašiti čak i Čehokov udžbenik
za srednje škole pod nazivom ‘Etika’, ja sam samozadovoljno
zapalila još jedan Magic Dragon…
Nakon nekog vremena, ne znam ni sama koliko je prošlo, približio
mi se Fićo, sav unezvjeren.
– Jesam. Napravil sam to!
– Dobro, Fićo, sve je u redu – pokušala sam ga smiriti onako
cijelog drhturećeg od uzbuđenja – Evo ti malo Magic Dragona, on
je prijatelj i jedan je od nas. Bit će ti bolje. Pa onda idemo
polako doma…
Bila je već prošla ponoć kada smo stigli do njegove kuće. Tamo
je, na trijemu, već stajala njegova majka mu jedina.
– Di si ti do ve, mulec jen?!? Celu noč te nema doma! S kim si
bil, kaj si delal!? Priznaj! – vikala je zabrinuta majka na
maloljetnu osobu na pragu kuće i punoljetnosti.
– Mama, ma ništ loše nisam delal, ne lažem. Bil sam z Rahelom,
drogirali smo se do ve.
Pogledala ga je sumnjičavo i tako ga par trenutaka odmjeravala.
Potom je pogledala prema mome autu.
– Hmmm. Dobro onda, oprosti kaj sam vikala. Već sam mislila da se
opet družiš s onim Kišićima, Bilićima, Habekima
i takšnima…
Rahela Fulir-Kiš (1.2.2017.)
