U beogradskoj Vojnomedicinskoj akademiji umro je Vladimir
Trifunović, general Jugoslavenske narodne
armije i zapovjednik varaždinskog korpusa u čijim je
rukama bila odluka o tome s kakvim će se okusom u ustima
Varaždinci sjećati kasnog ljeta ’91.
Ostat će upamćen kao jedini sudionik zadnjega rata kojega je
jedna država osudila zbog ratnog zločina, a druga zbog toga što
taj zločin nije počinio. U Hrvatskoj je bio zločinac, u Srbiji
veleizdajnik. Što bi otprilike značilo da govorimo o razumnom i
časnom čovjeku.
‘Zašto nisam porušio Varaždin, zašto nisam srušio branu da
potopim cijeli Varaždin? To znači da bih vojnike pogušio kao
miševe, a onda i građane Varaždina. A ja nisam škole završio i
nisam se rodio da činim zločine i uništavam ljude. Srbiji tad
nisu trebali živi ljudi, nego mrtvi heroji, da se njima ponosi i
pozlati povijest. Treba imati na umu i to da su kod mene ostala
samo siromašna djeca. Sva druga djeca, svi drugi vojnici koji su
imali neku imovinu, nekog svog na poziciji ili neke veze izvučeni
su ranije’, govorio je kasnije Trifunović.
‘Bio je to krajnje korektan i krajnje racionalan časnik. Izuzetno
školovan i s najvišim ocjenama. Jedan pravi jugoslavenski oficir,
politički gledano bez ikakvih nacionalnih strasti’, kazao je o
Trifunoviću član tadašnjeg kriznog stožera i jedan od pregovarača
o predaji kasarne Radimir Čačić.
Nakon varaždinske epizode Trifunović je bio proganjan, oduzet mu
je stan, rasturena mu je obitelj. Kraj je dočekao u sobičku
beogradskog hotela ‘Bristol’.
Teško da je moglo biti drugačije. Na ovom potezu, kako u
Hrvatskoj, tako i u Srbiji, društvenom kremom, herojima i dragim
gostima na predsjedničkim inauguracijama ne postaju časni i
pošteni ljudi, već oni što su po sljemenima ubijali maloljetne
djevojčice, a civile napajali kiselinom iz akumulatora, oni što
su planirali ‘škabrnje’ i ‘ovčare’ i turirali bagerima oko
Srebrenice.
Vladimir Trifunović nije radio ništa od toga. On je spašavao tuđu
djecu i tuđe živote. Kako bi onda on među takvima mogao postati
heroj?
U takvome svijetu, među takvim strašilima, titule zločinca i
veleizdajnika trebalo bi nositi kao najviša odlikovanja.
Ciljevi i zadaće
Minulo je tako i prvih sto dana Plenkovićeve
Vlade.
Vrijeme je to koje se već tradicionalno poklanja novopečenim
nevježama na vlasti kako bi pažljivo proanalizirali zatečeno
stanje i trezveno definirali prioritete u narednom
četverogodišnjem periodu.
Ljestvicu zahtjeva i zadaća, dakako, uvijek je dobro postaviti
što više. Znaju to i u HDZ-u i u
Mostu.
Nakon, dakle, podrobne tromjesečne analize, i nakon što mu je
Branimir Bunjac nekidan u Saboru popio krv na
slamčicu, javnosti se konačno obratio premijer Plenković i
odrješito najavio kako će jedna od ključnih zadaća, njegova
osobno kao političara, a onda i Vladina, biti borba protiv
Živoga zida.
Zvuči ohrabrujuće. Znati, naime, da je u državi, koja je već
godinama po svim ekonomskim pokazateljima među najgorima u
Europi, najveći problem cirkusiranje ridikuloznih Pernarovih
lunatika, to je svakako veoma lijepa vijest.
Živjela Jugoslavija
Rado viđena
gošća vašingtonskih rasprodaja i omiljena antagonistica ove
rubrike dala je intervju austrijskom Kleine
Zeitungu povodom 25. obljetnice međunarodnog priznanja
Hrvatske.
Zaključak koji se na koncu nameće sam po sebi jest taj da baš i
nema neke velike razlike u tome sjedi li s druge strane i
postavlja pitanja osvjedočeni obožavatelj poput Dujmovića ili
ozbiljni novinar inozemnog dnevnika. Količina izgovorenih
besmislica otprilike je uvijek ista.
Iako je na kraju nevoljko priznala kako Hrvatska ima velikih
problema, objašnjavajući zašto je današnja država bolja od one iz
koje je proizašla, cijenjena gospođa
Grabar-Kitarović rekla je, između ostaloga, i
sljedeće: ‘JBT, komunisti i tadašnji mediji uvjeravali su ljude
da je život divan kod nas. Svatko je imao plaću, neovisno o tome
je li radio ili ne.’
Briljantno! Dijalektička vratolomija kojom želiš ocrniti nekoga
ili nešto tako da ga prikazuješ u najboljem svjetlu zasigurno će
se izučavati na Fakultetu političkih znanosti nakon što KGK ondje
doktorira.
Ono što se trenutačno čini kudikamo važnijim jest činjenica da
predsjednica i dalje, neovisno o tome govori li o Hrvatskoj ili o
Jugoslaviji, glavinja miljama daleko od istine.
Recepcija
Predsjednik Vlade Andrej Plenković u proteklih
sedam dana nije u Banskim dvorima primio nikoga iz
Hrvatske biskupske konferencije. Čak ni
kardinala Bozanića. Ovakvi propusti veoma su
rijetki pa ih stoga vrijedi zabilježiti.
Branko Detelj
