– Si se vratila – rekao je glavni urednik, napola konstatirajući
napola pitajući, kada sam ušla u redakciju.
Nije djelovao oduševljeno, ali činilo se da mu nije bilo ni
posebno mrsko. Kao i većinu vremena u vezi s bilo čime, djelovao
je nezainteresirano, a sad je još dodatno bio zaokupljen
ritualnim objedovanjem gableca pripravljenog od organski
uzgojenih namirnica koji je u plastičnoj Tupperware posudi ponio
od kuće.
Koji fejker. Već godinama isfurava imidž vrtlarskog stručnjaka,
intelektualca s dlanovima uprljanim primordijalnim energijama
Majke Zemlje, a zapravo se u vrtlarstvo razumije k’o
Habuš u gospodarenje otpadom,
Kišić u gradski proračun i
Čehok u etiku.
Prešutila sam misli koje su mi prošle glavom. Ne bi baš bilo
zgodno nakon nekoliko mjeseci odsustva banuti na vrata i odmah
isfurati tehniku nazivanja stvari pravim imenom.
A i trebao mi je posao. Daj mi posla, znam da imaš, rekla sam, a
on je tek tada podigao glavu iz svoje plastične posude, značajno
me pogledao i rekao:
– Imam nekaj za tebe. Odi na zbor građana u Biškupec.
– A kaj je tam?
– Sve bu ti jasno kad dojdeš.
Nismo razgovarali ni o ugovoru, ni o plaćanju. Znala sam kako će
to završiti. Kao i kod Matije Babića, dobit ću
studentski ugovor i neku mizeriju od love. Nije bitno, za početak
će biti dosta.
Jest da sam namjeravala pratiti kulturne događaje, ali svi veliki
novinari počeli su od nule. Neki i više puta. Poput mene. Ne znam
zapravo je li postojao još netko. Ali nije važno. Osim toga, zbor
građana svojevrsni je kulturni događaj u nekom širem smislu, jer
ipak je riječ o zboru. Bit će to zanimljiv nastup.
Razmišljala sam o takvim pizdarijama dok sam promrzla hodala
prema Biškupcu, omamljena jointom kao kolega
Zvonko mirisom bala u Brezju kad je glumio
Supermana, kojim me počastila kolegica nakon što je dobila otkaz
u konkurentskoj redakciji.
Tog utorka navečer u tamošnjem društvenom domu bazdilo je na
javni gradski prijevoz. Da je došla tek nekolicina ljudi više,
mora da bi bazdilo upravo na ono zbog čega su svi ovi ljudi
uvalili svoje pozadine u stolce društvenog doma – na smeće.
Bilo je nečeg duboko nostalgičnog u tome prizoru. Kao da se
vrijeme odvrtjelo nekoliko desetljeća unatrag, u vrijeme
arkadijskog seoskog života, kad je Biškupec imao svoju vlastitu
tablu na ulazu u mjesto i konjsku balegu razasutu po cestama. I
dok sam ja pokušala odgonetnuti tko je među okupljenima
Imbra Grabarić Presvetli, a tko Franc
Ožbolt Cinober, tko Čvarkeš, a tko
Gaber, već je žamorilo kao da se nešto važno
sprema.
– Je, kaj je onda, bomo? – neki lik sa škrlakom pitao je
predsjedavajućeg.
– Nijega još vsih pozvanih – odgovorio je ovaj.
– Što ni do ve došel, tega niti ne! – nervozan je bio ovaj.
– Je, baš tak! Se nemo do jutra načekavali – doviknuo je netko iz
prvih redova.
I tako je ipak krenulo… Onaj joint dobro je ispunio
svoju svrhu. Osjećala sam se lakom u tijelu i poprilično uživala
u ovoj kulturnoj manifestaciji koja se odigravala pred mojim
očima.
– Ve da smo se tak lepo zbrali, bi štel naglasiti zakaj smo se
zbrali – počeo je predsjedavajući.
– Vun z istinom! – dobacio je netko iz zadnjeg reda.
Istina je, kažu, voda duboka, ali ova voda o kojoj su pričali
okupljeni mejaši običan je lokalni potočić maleni, zovu ga
Piškornica, u koji ispuštaju svoje fekalije. A sad je na pomolu
velika opasnost za njihove fekalije jer bi svi, od Prevlake do
Dunava, u tu Piškornicu htjeli bacati svoje smeće. Tako je
govorio predsjedavajući.
– To su ne čista posla! – poentirala je dominantna plavuša, brzog
i glasnog, odrješitog govora. Isključila sam ton i gledala kako
joj se miču vlažne, pune, crvene usne i kako energično
gestikulira. Zračila je čistom nepatvorenom esesovskom
seksualnošću. Otprilike kao Herr
Flickova Helga.
– Natalija praf veli! – kimao je glavom jedan od
sudionika ovog zbora građana, još uvijek zakinutog za prvog
tenora. A njega se, žuborilo se među okupljenima, nestrpljivo
iščekivalo.
I dok sam tako maštala o Helginim halterima u polumraku moje
podstanarske sobe u Đureku i istovremeno se pitajući je li moja
sklonost dominantnim ženama posljedica mog nerazriješenog odnosa
s majkom, spazila sam da su se ovom kulturnom događaju odazvali
gotovo svi pripadnici varaždinske političke elite – bili su tu
redom svi habijani, avari, podolnjaci, bunići, cepanci,
radelići, karakaši, pa čak i čehoci!
I opet mi se zažarilo među nogama. Iako sam silom prilikom
njegovala klošarski način odijevanja i življenja nadajući se da
ga drugi percipiraju kao boemski, ovolika količina političkog
testosterona na jednom mjestu razoružala bi i Babu ‘z
Grede. Henry Kissinger bio je u pravu
kad je rekao da je moć najbolji afrodizijak. S time da je on bio
ružan k’o članovi nekadašnje varaždinske kultne punk grupe
Apfuken, dok su ovi u prvom redu svi redom
stasiti metroseksualci. Možda odrastam, vrijeme je da promijenim
estetske kriterije, pomislila sam.
Slušajući ih kako se jedan po jedan javljaju za riječ, nešto se u
meni prelomilo. Neko mora to da spreči, galamio je
Koja iz slušalica spojenih na moj jadni stari
mobitel samsung galaksi jang.
– Neko mora to da spreči! – čula sam samu sebe kako galamim, a
onda sam vidjela samu sebe i kako stojim, a glave svih okupljenih
mejaša bile su okrenute prema meni.
– Ne smijete to dozvoliti! Ako se taj pakleni plan zaista
provede, to bi moglo utjecati na vaše zdravlje, ali i zdravlje
vaše djece! Rađat će vam se potomci koji neće znati kako stisnuti
lajk na fotku Starog grada objavljenu na Facebook stranici
Volim Varaždin! Nove generacije mogle bi patiti
od manjka interesa za koncerte Drone Huntera, a
u Elephantu bi već za koju godinu promociju albuma mogao imati
Tequila Band Cover Band! Za gradonačelnike će
birati kandidate HDZ-a koji hodaju u teretanu i mažu se kremama,
ili, još gore, kandidate SDP-a koji idu na sve događaje gdje ima
ljudi, pa i na sprovode! – urlikala sam, svjesna svoje misije da
ovim ljudima otvorim oči i upozorim ih na sve posljedice ako u
Piškornicu umjesto fekalija počnu bacati smeće.
Nakon moje eskapade bogobojazno mnoštvo u sekundi se pretvorilo u
razularenu rulju. Počeli su glasno negodovati, potom zviždati, a
na kraju su me počeli i vrijeđati, prezirno uzvikujući ‘fuj, fuj,
fuj’…
Upravo u tome trenutku u dvoranu je ušao i gradonačelnik
Goran Habuš. Kad je vidio što se događa,
najprije je prstom popravio svoje naočale pa me zgrabio objema
rukama i odnio me napolje k’o drveni stolac sa Šeste osnovne, dok
je razularena gomila sve više i više bjesnila. Bacio me na pod,
otresao rukave, rekao ‘sve najbolje u novoj godini vam želim’ i
vratio se u dvoranu.
Osjećala sam se jadno i poniženo. Sad znam kako bi se osjećao
gradonačelnik kada bi mu cijela dvorana uzvikivala ‘fuj, fuj,
fuj’. Na pod društvenog doma u Biškupcu sjela sam i plakala.
Maskara mi se razlila po licu. Nisam se više mogla vratiti natrag
u dvoranu, a nisam imala snage ni za pješačiti natrag do kuće.
Jedna jedina osoba mi je pomogla. Moja Helga. Napustila je skup,
pokazala istinsku žensku solidarnost i pitala me treba li mi
pomoć i prijevoz kući.
Vozile smo se tako prema gradu, a u autu se osjećala snažna
kemija. Na radiju je Mick Jagger pjevao ‘Let’s
spend the night together, now I need you more than ever…’ Kad
smo stale kod moje zgrade u Đureku, odigrala sam na sve ili
ništa:
– Hoćeš li svratiti do mene? Mogu nam smotati osvježivač zraka
Magic Dragon…
Rahela Fulir-Kiš (4.1.2017.)
