Klasa Optimist
Optimisti kažu da će Plenkovićeva Vlada biti bolja i uspješnija od prethodne. Što se, ruku na srce, i ne čini kao neki naročit problem.
Optimisti su, znamo to otprije, tek loše informirani pesimisti. Ipak, zbog simpatija prema zajedničkom nam zavičaju, ovom prigodom izrazit ćemo želju i nadanje da u konkretnom slučaju doista budu u pravu.
To, naravno, nipošto ne znači da će novome mandataru cvjetati ruže. Ono što su Oreškoviću bili Crnoja i Hasanbegović, Plenkoviću će biti, kako je krenulo, Kujundžić i Barišić.
Novi ministar zdravstva poznat je kao turist s poglavnikova groba u Madridu. Andrija Hebrang, ondašnji ministar i Kujundžićev nadređeni, zbog skandalozne ga je ekskurzije tada smijenio s pozicije svoga zamjenika.
‘Naravno, morao sam ga smijeniti, no kako sam tada još vjerovao da ima određene sposobnosti, postavio sam ga za ravnatelja KB Dubrava, dakle ne na političku već stručnu funkciju. Dobio je bolnicu na vrhunskoj razini, no zbog lošeg upravljanja srozao je KB’, objasnio je Hebrang svoj potez novinaru Večernjega lista.
S takvim referencama – dakle s iskustvom molitve na Pavelićevu grobu i zapaženim obolom u devastaciji bolnice u Dubravi – jedini logičan korak u karijeri doktora Kujundžića bio je upravo taj da u novoformiranoj Vladi preuzme resor zdravstva.
Novi ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić također je već radio u ministarstvu, kao pomoćnik ministra Primorca. I njega je, baš kao i Hebrang Kujundžića, tadašnji ministar smijenio nakon nepune dvije godine zbog, kako je rekao, nagomilanih afera.
Po kuloarima se tada šuškalo da je uzeo duple dnevnice za sudjelovanje na znanstvenom skupu u Dubrovniku.
Osim toga, skupina znanstvenika prijavila ga je 2011. Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju zbog plagiranja Huntingtona, Boggsa, Schlesingera i drugih znanstvenika u članku ‘Does Globalization Threaten Democracy’.
Iako je prijava zaprimljena prije više od pet i pol godina, o njoj se dosad još uopće nije raspravljalo. Kako tvrde iz Odbora, odgovor na pitanje je li novi ministar znanosti plagijator dobit ćemo u narednih mjesec dana.
Ukoliko taj odgovor bude potvrdan, ništa se spektakularno neće promijeniti. Ako su mogli Otac nacije, njegov desničar s nahtkasla Đapić i friški potpredsjednik Sabora Brkić, što ne bi mogao i ministar. Pa neka je i ministar znanosti.
Poznata je činjenica da Hrvatska za znanost izdvaja najmanje od svih zemalja u Uniji. U tom slučaju na svoje će doći svi oni koji tvrde da je ovdašnji budžet za znanost ona proračunska stavka za nabavu fotokopirnih aparata.
Zašto smo ratovali
Ne jenjava rasprava oko najave mogućeg pomirenja hrvatskih i srpskih ratnih veterana. Da ili ne, kada i gdje, pod kojim uvjetima, pitanja su oko kojih se već danima lome koplja. Oni što su se nekada gledali preko nišana sada bi napokon trebali pružiti ruke jedni drugima.
Za isti stol, kao inicijatori susreta, trebali bi sjesti Mile Milošević i Josip Klemm. Prvi je tenkist koji je branio Jugoslaviju, a drugi specijalac koji je branio Hrvatsku. Ili to samo tako ispada sada nakon dvadesetak poratnih godina.
Veteranska populacija u Srbiji je potpuno marginalizirana. U Hrvatskoj ona predstavlja izrazito snažan i utjecajan društveno-politički faktor. Pitanju nestalih dat će se prioritet u razgovorima.
‘Dijalog je uspostavljen, tko će se susresti nije bitno, bitno da se sjedne za stol i razgovara’, kazao je Klemm u Pressingu.
Milošević uzvraća: ‘Spreman sam razgovarati o svemu i voditi teške razgovore samo da dođemo do rješenja. Ja danas nemam pojma zašto smo ratovali.’
Isto pitanje muči vjerojatno još hiljade onih što su svoje najbolje godine ostavili po blatnjavim rovovima u prvoj polovici devedesetih. Kako s jedne, tako i s druge strane.
Kao skroman obol pomirenju preporučujemo im Juričanov dokumentarni film ‘Gazda’. Onaj O Kojemu Nije Film, baš kao i devedeset devet posto onih što u nekoliko kadrova, na otvorenju gazdina novog šoping centra, cupkaju s tamburašima ispred linije suhomesnatih proizvoda, sasvim sigurno zna odgovor na to pitanje.
Pedofili
Glavna zvijezda ovotjednoga Tradfesta, festivala tradicije i konzervativnih ideja – koji organizira udruga Vigilare i na kojem će između ostalih nastupiti Ivo Stier, Hrvoje Zekanović, Krešimir Planinić, Stjepo Bartulica, Damir Stojić i Vice John Batarelo, potonji pod uvjetom da se uspije oporaviti od temperature koju je dobio nakon izjave ministra Kujundžića da abortus možda i ne bi trebalo zabraniti – bit će Raymond L. Burke.
Kontroverzni američki kardinal široj javnosti poznat je po tome što živote homoseksualaca uspoređuje sa životima ubojica i po tome što se zalaže za uskraćivanje sakramenata političarima katolicima koji ostavljaju mogućnost slobodnoga izbora u vezi pobačaja.
Također, ostrašćeni je protivnik pape Franje, kojeg optužuje da nauk Crkve želi prilagoditi sekularnome društvu.
Reklo bi se da nakon gostovanja rigidne Judith Reisman Hrvatsku nisu posjetila ‘teža muda’.
U nastojanju da headlinera festivala u što ljepšem svjetlu predstave domaćoj publici, organizatorima je, gle čuda, mimo radara prošao podatak da je taj isti kardinal Burke u domovini prijavljen zbog zataškavanja pedofilije.
Pedofiliju u Crkvi, lijepo nam tumači uzoriti kardinal, uzrokovali su ‘radikalni feministi’. Koji god oni bili. Burkeov rezon na tragu je objašnjenja poljskoga biskupa Jozefa Michalika, koji je baš nedavno mrtav hladan izjavio kako se pedofilija pojavljuje kada dijete rastavljenih roditelja traži ljubav u svećeničkome krilu.
Riječ je dakle o klasičnoj i milijun puta prožvakanoj priči o žrtvi koja svojim ponašanjem sama tjera silovatelja na zločin. Perverzno, pokvareno i besramno.
To su, uostalom, tri riječi koje možda i najbolje opisuju suvremeno institucionalno kršćanstvo. Nema nikakve sumnje u to da će Burkeovo gostovanje u Hrvatskoj naići na sveopće oduševljenje i radost svih onih kojima je slijepo vjerovanje zanat.
Zlato i tamjan
Drago Bojić, franjevac i publicist, reprezentativni je primjer u slučaju da nekome poželite ilustrirati kako to izgleda kada ‘čovjek iznutra’ hotimice odbije slijediti utabanu indoktrinirajuću stazu službene kršćanske institucije.
Kada dakle odbije propovijedati da je homoseksualnost bolest, a masturbacija smrtni grijeh, kada ističe ravnopravnost i dostojanstvo pojedinca, kada ne raspiruje ognjicu nacionalističkoga ludila, kada zastupa tezu da je religija koja se identificira s nacijom zlo vrijedno svakoga prezira, i kada, recimo, kolektivnom klečanju pretpostavlja važnost individualnog kritičkog mišljenja.
Zbog takve je hereze Bojić svojedobno smijenjen s pozicije urednika ‘Svjetla riječi’ i maknut s pozicije predavača na Teologiji u Sarajevu.
Ovih dana u Zagrebu je predstavio knjigu ‘Zlato i tamjan’.
Viktor Ivančić tim je povodom zabilježio sljedeće: ‘Angažirani intelektualac u crkvenim redovima – intelektualac u punom smislu riječi, dakle ne tek biće koje misli, nego netko tko je spreman zastupati svoje mišljenje po cijenu da se sukobi s nadređenom hijerarhijom i zbog toga snosi sankcije – do te je mjere nepoželjna pojava da osim Bojića u ovdašnjem katoličkom univerzumu jedva da još egzistira šačica sličnih. Vjernička scena, a pogotovo ona unutarcrkvena, ustrojena je po uzoru na vojnu kasarnu, s pluralizmom stavova koji se kreće u rasponu od jedne do druge komande.’
Ovotjednu rubriku završit ćemo Bojićevom sentencijom, isticanom doduše zadnjih dana, ali jednom od onih koje uvijek vrijedi iznova ponavljati – ‘Bog u rukama luđaka je opasan.’
