Pokupila sam svoje stvari sa radnog stola. U kutiju iz
dućana Branka stavljala sam posljednji paketić medžika, walkman i
kasete Velvet Undergrounda, olovku s ilustracijom Petra Pana i
notes s bilješkama o predstavama, izložbama i koncertima na
kojima sam bila.
Vrijeme je korespondiralo s mojim osjećajima. Tmurno i kišovito.
Iako su jedva čekali da im prestanem praviti probleme i otiđem,
kolege su se činile tužnima. Breljak mi je dao
svoju buhtlu od čokolade i Cappy od naranče. Prvi sam put probala
taj ukusni sok koji konzumira srednja i visoka klasa, jer ja
inače imam novaca samo za Vindijine Fis sokove.
Alan je sa strane potuljen motao duhan Zlatni
dukat umjesto rezanog ‘slavonca’. Kad je bal, nek je bal. Ima se
para. Zvonko je puštao stvar ‘This is my least
favorite life’ od Lere Lynn, Anja je na Facebook
aplikaciji napravila slideshow uspomena s našim zajedničkim
fotografijama. Urednik me potapšao po ramenu.
– Dobra kutija.
– Iz Branke je.
– Hoćeš biti dobro?
– Ovisi o otpremnini koju mi date.
– Koliko bi ti?
– Milijun kuna, kao Slavko Vegar ili
Tomislav Kezelj.
– Ne možeš toliko, oni su imali menadžerske ugovore.
– Pa zar nisam i ja imala takav?
– Ti si imala ugovor o stručnom osposobljavanju.
– Pa koliku otpremninu mogu dobit?
– Dva-tri lajka na fejsu, eventualno četiri ako se ispričaš
rotarijancima zbog nepristojnog ponašanja.
– Što trebam napraviti da bih imala plaću kao Vlado
Vlašić ili nekad Kezelj?
– Otkriti aferu kao u Spotlightu.
– A oproštajni party?
– Nisi ti Andrija Petrović.
Znači to je to. Gotovo je. Izlazeći iz zgrade, u umu sam još
nosila slike lica svojih kolega, osjećala sam ih kao što ratni
veteran još uvijek osjeća svoj fantomski ud. Miris kiselica,
Alanovog parfema Axe, Štimecova Pino Silvestra i pečenih ribica s
tržnice naručenih za ručak stapali su se s glasom Maje
Blagdan koji je dopirao iz Breljakova mobitela jer je
imao melodiju ‘Ja sam cura za ples’.
I sve mi se odvrtjelo pred očima, kako sam se u stožeru HDZ-a
valjala u zastavi i lijepila stranačku iskaznicu na čelo, kako mi
Bujanec poklanja šajkaču, kako moja majka crta
petokraku pred gradskom vijećnicom, kako smo raspačavali langoše
na Španciru, kako sam se sa živozidovcima borila za sinagogu i s
načelnikom Cestice Koratajem čistila izbjeglička
govna na stadionu za 500 kuna. Bio je to moj najbolje plaćeni
posao ikad.
Frendice novinarke s kojima sam bila na
Balaševiću poslale su mi dopisnicu na kojoj su
se sve potpisale i nacrtale srce kao u osnovnoj školi. Poslala
sam i Habušu SMS da odlazim, vratio mi je tri
smajlija. Otišla sam u Usku ulicu u Galerijski kod Ivana
Meseka. Rekla sam mu da mu vraćam sinagogu i da ju može
nastaviti prijavljivati na natječaje europskih imperijalista, jer
ona drolja s vodotornja nije mi pomogla da dobijem natrag svoju
židovsku imovinu. Mesek mi je zauzvrat sredio lažnu osobnu
iskaznicu s fotografijom zeca u slučaju da budem morala bježati
preko granice.
Prolazeći pored katedrale, pogledala sam kroz prozor crkve u nadi
da ću vidjeti nekog svećenika i dječaka u klinču ili misionarskom
položaju i tako otkriti aferu kao u filmu Spotlight, ispričati
sve uredniku te zaraditi puno novinarskih novaca, ali ništa od
toga. Molila sam Kolindu da me uhljebi u Globus
ili Jutarnji, ali rekla je da ne možemo razgovarati jer nas
Lozančić prisluškuje. Uputila me na
Karamarka, ali on mi je rekao da ću dok je on
živ moći pisati samo za Glas Jasenovca kao i moji preci.
Razmontirala sam plastenik od Konzumovih vrećica u sinagogi i
batate koje sam uzgojila prodala na tržnici. Iskopčala sam
kablove kojima sam HEP-u krala struju i cijevi kojima sam
neovlašteno koristila Termoplinovo grijanje. Stavila sam na glavu
šajkaču koju mi je poklonio Bujanec i odlučila da ću ići prema
Luminiju pa na autocestu. Palac je zdrav, a autostoper ljut.
Zbogom, Varaždinštino. HDZ-ova iskaznica još je u džepu. Na svodu
na izlazu ostavila sam kartonsku Davidovu zvijezdu, a pored nje
crvenu zvijezdu koju je iscrtala moja majka. Nek’ se nađe.
Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
17.2.2016.
