Čitala sam pod svjetlom ajfona poeziju Lidije
Deduš, cure iz Banjaluke koja živi u Varaždinu, i kad
sam došla do pjesme ‘Ne zove se Alisa’, otvorila sam usta u
nevjerici.
…kosu boji narančasto, piše neke pjesme, psuje k’o kočijaš,
puši, a nerijetko i popije koju.
– Sto mu Badelovih Ribara! – opsovala sam kao alkoholičarska
ženska verzija Zagora, a jeka –bara… –ara… –ra…
odjekivala je unutar zidova sinagoge.
Pa ta pjesma kao da je napisana o meni. Ušuškana u novu plahtu
koju sam kupila u subotu ujutro od šanera ispod mosta na Banfici,
uzbudila sam se kao šesnaestogodišnjakinja koja je prvi put
shvatila da je lezbijka.
… prgava je, tvrdoglava, tjera inat. kad hoda, noge joj se
spotiču jedna o drugu. gura nos tamo gdje mu nije mjesto i to
onda zove znatiželjom.
Nastavila sam čitati i ponovo me svaki stih u potpunosti opisao.
Osjetila sam kako me plima zapljusnula ispod pojasa kao
Emily Dickinson u onoj pjesmi u kojoj šeće psa.
Poželjela sam Lidiji napisati homoerotično pismo kakva je Emily
slala svojoj frendici Susan Gilbert.
Voljela bih upoznati Lidiju, pozvati ju na čašu Ribara u
sinagogu, otkriti joj kreativne obzore skrivene u submisivnom
dimu medžik dragona… Već nas vidim kako se probijamo pjesničkom
scenom kao jedine neo-bitničke pjesnikinje u regiji, sviramo
jeftine električne gitare i sastajemo se na kultnim umjetničkim
mjestima, Rogozu, Grozdu, parkovima, jebodromu iza HNK-a, Otoku u
Ludbregu i željezničkom kolodvoru te melankoličnim pogledima iz
kojih se zrcali sva težina svijeta preziremo, poput Patti
Smith i Amy Winehouse, svu memljivu
radost i veselje kojom nas kontaminiraju sretni ljudi kao što su
tlačili i kolegu Bodlera.
Ajfon je počeo zvoniti. Zvao me kolega Zvonko iz
redakcije da bismo trebali ići na proslavu Prešernova dana u
županijsku vijećnicu.
– Otkad mi Varaždinci domovine sinovi slavimo slovenske pjesnike?
– odmah su mi se javili domoljubni osjećaji koje mi je usadila
Kolinda.
– Ma to slovenska manjina organizira, ovi iz županije samo budu
se poslikali.
– Hoće nam uzet more, a sad bacaju papke i na barokni biser! –
pomućenog uma derala sam se na Zvonka, ali sam se brzo ispričala.
– Nema veze, opraštam ti – tješio me – znam da si u bedu, sve to
s Kolindom, Mamićem,
Podolnjakom… Slomili bi se i jači – tješio me
i mogla sam ga zamisliti kako frajerski poravnava svoj broukbek
mauntin slamnati šešir.
– Ajd, nek’ im bude, Prešeren je bio dobar
pjesnik, zaslužuje da ga slavimo, vidimo se tamo – stisnula sam
znakić crvene poklopljene slušalice na ajfonu.
Prešeren nikako nije uspio otvoriti svoj odvjetnički ured u
Ljubljani zato što je bio buntovan kao student, zalagao se za gay
brakove između iliraca i slobodu pobačaja prostitutkama koje su
poslovale u narodnom preporodu. On je bio romantični umjetnik, a
romantični umjetnik nikad ne govori u ime društva, već kao
buntovnik. Bio je otuđen, poput mene. Njegovi ‘Sonetje nesreče’
koje je posvetio Todoriću govore o razočaranju
osjetljivog čovjeka u buržoaskom društvu u kojem vlada isključivo
zakon novca.
Sjeli smo pred predstavljače u županijskoj zgradi.
Barbara Antolić Vupora govorila je koliki su
trag Slovenci ostavili u Hrvatskoj i Varaždinu. Ja sam jedan
trenutak mislila kako je cool ta multikulturalnost i
otvorenost, a drugi trenutak ta bi osoba nestala i pojavili bi mi
se u glavi Kolinda i ministar Hasanbegović i
tada sam razmišljala o Slovencima kao o prljavim dotepencima koji
žele uništiti našu kulturu i katoličku crkvu. Doktor Džekil i
Mister Hajd.
– Bravo, Barbara! – zapljeskala sam brzo pokušavajući odagnati
Kolindu i Hasanbegovića iz glave.
– Kad će počet predstavljanje Prešernovih pjesama? – pitala sam
Zvonka jer sam znala da će mi Francova poezija pomoći da zadržim
senzualnu Rahelu.
– Nema Prešernovih pjesama, ti si nekaj krivo skužila, sad bude
ti promocija knjige o slovenskoj nacionalnoj manjini u Varaždinu.
– Fak faketi fak fak fak! – osjetila sam kako se dvije polovice
moje osobnosti sudaraju kao na filmu Klub boraca i tren
prevladava jedna, a tren druga.
Tad je za govornicu stupio dožupan Alen Kišić.
– Mnogi naši učenici već su boravili u Sloveniji na razmjenama i
studijskim putovanjima, cilj nam je tolerancija i promicanje
suživota – rekao je Kišić, ali mi je glas ministra Ivana
Tepeša u glavi govorio da je sve to što Kišić govori
izdaja Hrvatske.
– U boj, u boj, za narod svoj! – počela sam vikati – Gorjet će
Gorenje, gorjet će Lesnina! – palila sam upaljač kako bih
potencirala svoje prijetnje, a antifašistički nastrojeni Slovenci
iz publike gađali su me bocama Laškog piva i čepovima Radenske.
– Čifuri, raus! – derala sam se – Mi Varaždinci domovine sinovi
ne slavimo slovenske praznike!
– Ti nisi Varaždinka! – ubacio se dožupan – Ti si neka
kamenjarska dotopenka!
Tad sam mu skočila na leđa kako bih ga oborila na pod i osvetila
mu se, ali se stara Rahela počela vraćati jer me Barbara Antolić
opraštajuće gledala, kao osobu kojoj je potrebna skrb.
Ponovo sam se poćela prisjećati svoje senzualne strane i čitanja
poezije Lidije Deduš. Kišić je prestao pokušavati zbaciti me sa
sebe i pincalonca me odnio do Barbare. Pomaknula sam joj plave
šiškice s lica i poljubila ju.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
10.2.2016.
