Medžik Dragona nema više nigdje za kupiti u Varaždinu.
Zato sam nazvala kolegu Pavla Svirca koji studira u Zagrebu. On
je tamo već faca, piše za Nacional i radi u saborskom kafiću.
Jednom je tamo oživljavao ministra Matića usta na usta dok je
Glogoški od gađenja pokrivao oči šalom sa uzorkom
šahovnice.
– Pavle, aj mi pliz pošalji Medžika poštom. Želim se uništiti za
vikend u sinagogi kao što se djevojke koje žive u POS-ovim
stanovima u Hrašćici uništavaju na cajkama – pijukala sam na
mobitelu.
– Ne znam baš, sad sam uspio u životu, možda ako ćeš mi dat
torbat.
– Aj nešto drugo? Ne želim da pokvarimo prijateljstvo.
– Tako su me u i u Đakovu odjebavale kćeri visokorangiranih
komunističkih generala. Sir i vrhnje bih volio. Rado bih proveo
neke blagdane kod tebe u Varaždinu. Ovdje u Zagrebu ne osjeća se
duh blagdana. Sigurno imate i dosta te domaće blagdanske hrane i
vina.
– Poslat ću ti sir i vrhnje u paketu sa zaštitnim mjehurićima.
– Ja ti neću slat poštom. Poštar čita Bukowskog
i govori mi da sam mamin sin.
– Radiš li još u saborskom bircu?
– Radim, evo baš je Podolnjak naručio mineralnu.
– Pavle, mogli bismo ti i ja koristiti Podoljnjaka na ruti Zagreb
– Varaždin kao kurira kao što Duh Pas koristi goluba da
komunicira s mafiješem Luijem u filmu Džima
Džarmuša Put samuraja.
– Misliš da će htjet?
– Odjurit ću u Smičiklasovu u sjedište Mosta pa ćemo vidjet.
Pavle me nazvao taman kad sam razmišljala kakav bi bio osjećaj
gurnuti glavu u vruću pećnicu kao pjesnikinja Sylvia
Plath.
– Uspio sam na hodniku nekako zaustavit Podolnjaka, pitat ga je
li treba šta pomoć. Na to je kao ćuran istegnuo tanki vrat.
Vidjelo se da mu se u mozgu kao na ekranu kompjutora izlistavaju
svi mogući zadaci, obaveze. Potom je zažmirkao i pomalo robotski
izgovorio neka pomognem toj jadnoj djevojci i pošaljem joj te
osvježivače zrake.
– Jesi mu rekao da treba i tebi ponijet sir i vrhnje?
– Hvala bogu da jesam, pa neću besplatno sređivat štelu
provincijalki koja neda torbat.
– Pa i ti si provincijalac, iz Đakova.
– Odakle?
– Đakova.
– Kako se zove grad?
– Đakovo.
– U usta ti ga spakovo.
Dan kasnije u saborskom kafiću u Zagrebu visoka i mršava figura u
dugačkom kaputu odložila je torbu na pohabani pult. Pogledao je
prema satu na zidu.
– Je li Pavle Svirac došao? – promrmljao je
gladeći trodnevnu bradu.
Konobarica mu je bila okrenuta leđima. Prala je čaše i pjevušila
“Zvali su… Je… Krvava Meri… Nikom nije dala olako…”
– Khm, khm, je li Pavle Svirac došao? – ponovio je glasnije lik u
kaputu i stavio prste na okvir poravnavajući naočale s velikim
staklima.
Pljas-tres – pala je čaša i nastade tišina.
Konobarica se valjda preplašila.
– Pa gdje si Pavle? – rekao je više za sebe.
– Pssst. It is aj, Pavle – približila mu se konobarica skidajući
periku.
Pred čovjekom koji je nosio naočale stvorilo se duguljasto
blijedo lice mladića, s geliranom crnom kokoticom i debljim
usnama.
– Robi, zidovi imaju uši – reče Pavle.
– A živi zidovi još veće – tiho se nadovezao ispod oka
promatrajući Vilibora Sinčića, koji je naručio
smuti od međimurskih batata.
– Nisam te prepoznal – rekao je Svircu i polako otvorio kovčeg
koji je bio na pultu i izvadio paketić iznutra obložen zaštitnim
mjehurićima.
– Jel to sir i vrhnje?
– Jeste.
Svirac je uzeo paket i pružio Podoljnjaku svoju knjigu
Strovaljivanje.
– Unutra je zmaj.
– Izrezbario si rupu u knjizi kao srednjovjekovni monasi?
– Nikad ne znaš kad ćeš trebat nešto sakrit.
– Ne treba ništa sakrivat, mediji sve doznaju.
– Tko je rekao medijima da si dobio posao na faksu preko veze i
da ti je supruga dobila zemljište po povlaštenoj cijeni? Vi u
Varaždinu gori ste nego Đakovo.
– Što si reko?
– Đakovo.
– Čehok mi je spakovo.
