Ukrala sam stiropor u Bauhausu i stavila ga na zid kako
bi mi u sobici u sinagogi bilo toplije, a kasnije sam na
autobusnom kolodvoru nokautirala šofera jer je tražio da mu odmah
platim za paket sira i vrhnja s placa koji sam slala kolegi Pavlu
Svircu u Zagreb.
Bila sam nabrijana jer mi je Kolinda poslala poruku: ‘Došlo je
naše vrijeme!’. Osjećala sam se kao agenti spavači iz CIA-e koji
po trideset godina žive normalnim obiteljskim životom sve dok im
ne dođe poruka da se aktiviraju.
Glavni urednik konkurentskog portala bio je također na kolodvoru
s paketom. Kad je vidio kako sam nokautirala šofera, počeo je
pljeskati.
– I ti šalješ špekeca ministru Crnoji? – gledao me poluzatvorenim
očima, a pod pazuhom je stiskao namotane novine 7Dnevno.
– Šaljem krunicu Hasanbegoviću – odgovorila sam
skrivajući iza leđa časopis Zarez.
Prestao je žmiriti i s olakšanjem otvorio oči.
– Znao sam da si naša, vidi – pokazao mi je mobitel – i ja sam
dobio poruku.
U poruci je pisalo – ŠALJE: Majka Božja, PORUKA: ‘Došlo je naše
vrijeme!’
I on je Kolindin agent spavač.
– Dođi u Rogoz. Tamo će biti svi naši novinari. Krećemo u Zagreb
na prosvjed protiv jugotelevizije, na čelu s najvećim hrvatskim
novinarem.
– Matijom Babićem iz Indexa?
– Ja ne vieruem, aaaaaaaaargh!!!??? – poplavio je od muke i počeo
izgovarati riječi prema korijenskom pravopisu.
– Zajebavam te. Znam da je ziher Bujanec. Doći
ću u Rogoz.
U Rogozu je redatelj Georgij Paro čitao Večernji
list, a glumica Sunčana Zelenika Konjević
pozivala je ostale glumce na prosvjed pred Ministarstvo kulture
protiv ministra Hasanbegovića.
– Performeri, kužiš, donesemo lijes pred ministarstvo, simbolika
samo takva.
Georgij Paro je samo odmahivao glavom. Valjda je preživio toliko
takvih prosvjeda i smjena ministara i vlada i državnih režima da
mu se ovakvi pozivi i društveni buntovi čine kao komarci koji mu
dosađuju i lijeću oko glave dok pije kavu.
– Ako ćete mi dati, ja bih još jednu kavu, s malo mlijeka –
zamolio je konobaricu.
– Zašto stalno u kazalištu postavljate Krležu? –
pitala sam ga naprasito – Završit ćete u registru izdajnika.
– Zato što je Krleža pisao o današnjem vremenu više nego o svojem
– rekao je zagonetno.
– Kako to? Putovao je kroz vrijeme? Kao Jean Claude Van
Damme?
– Odjebi, frajlica.
Začuli smo povike u boj u boj. Urednik kojeg sam srela
na kolodvoru predvodio je ostale novinare. Josip
Kocijan iz Župe svetog Vida šmrkom je lijevao po Rogozu
dok je svećenik Valent Posavec iz Vinice
blagoslivljao vodu koja je tekla iz bogobojaznoga Kocijanovog
šmrka.
– Ni’ko neće srati po Hasanbegoviću dok je srca i kroacije –
uzbunili su se novinari.
– Svi ste vi Frljićeva govna, derali su se na
glumce, danas će biti samo jedan prosvjed, a to je prosvjed
protiv Jugo TV! – odrješit je bio urednik.
Uz pobjedničke povike izašli smo na cestu, gdje nas je čekao
gardistički oklopnjak, koji je ministar Crnoja
sredio da nas odbaci do Zagreba do Vijeća za elektroničke medije.
Oklopnjakom je upravljao Velimir Bujanec.
– Sjedni pored vođe – naredio mi je jedan od starijih novinara.
– Gdje ste tako dugo? – pitao me Velimir sramežljivo.
– Morali smo spriječiti glumce da prosvjeduju protiv našeg
Hasanbegovića.
– Hasanbegović je naš. Pravi Hrvat. Makar je musliman. Nitko nije
savršen. On će spriječiti da udruge rokera, ljevičara i
antifašista dobivaju lovu kao do sad. Svi smo mi Zlatko
Hasanbegović. A što ti pratiš u novinama?
– Nekad me pošalju da pratim one aktiviste u Domu željezničara.
– Čuo sam za njih, rokeri, pederi, umjetnici, nisi valjda i ti
njihova.
– Ja sam sto posto strejt i tambura, onako obična hrvatska
drolja.
– Najviše volim takve.
– A kako to da zoveš bivše esdepeovce u emisiju,
Linića? – pitala sam ga.
– Neki Hrvati su ljevičari i socijaldemokrati, a meni je važno da
su Hrvati. Problem je u boljševicima i Jugoslavenima.
– Meni je bolje ići na festivale i pisati o tome.
– Ovo ljeto u Davoru se sprema velika fešta, uoči Dana pobjede,
na tradicionalnu svečanost podizanja barjaka – dolazi MP
Thompson! Možeš mi dokazat da si doista ono što si rekla
– stavio mi je ruku na koljeno.
– Makni ruku.
– Dodirni mi kolena, to bi baš volela – pjevušio je ljigavo.
– Pusti me, zvat ću ti Pupovca.
– On je četnik.
– Nije. Četnici nose brade.
– Pupovac ne nosi bradu, ali mu iz obrva četnička brada raste.
Hahaha, rekao mi je tu foru dr. Anto Kovačević.
On dobro kaže da vi žene niste za mudrace nego za madrace.
– Jesi ti ikad zbario koju curu tim diskursom?
– Ne barim ja diskursom, to je za ljevičarske pičke, ja barim
kurcem i bijelim.
– Ja barim Ribarom i Medžik Dragonom.
– Primi mi malog. Dat ću ti koke.
– Ne šmrčem to sranje. Daj mi Medžik Dragona pa ću razmisliti.
– Nemam to jeftino sranje. Ja samo finu drogu gutam, moram nekako
potrošiti lovu koju mi daju desničarski luzeri s kamenjara da
vičem ono što žele.
Vidno uzrujan iz džepa je izvukao srpsku kapu šajkaču.
– Evo ti sad, htio sam ju dati Mirjani Rakić s
jugoteve, ali ti ju zaslužuješ više. Kakva si ti to drolja kad se
nećeš jebat?
– Drolja s manirima.
