Gledala sam u svoj broj na majici još uvijek ne vjerujući
da se doista nalazim na startu Novogodišnje utrke. Vatromet pred
očima iz fokusa mi je maknuo ostale trkače. Ovo, ovo nisam ja,
mislima su mi prolazili stihovi Hladnoga piva dok je odzvanjalo
pucanje.
Dobro su mi smjestili u redakciji, poslali su me na istraživački
zadatak, trebam otkriti uzima li netko od trkača doping.
Zita Kacser iz Mađarske, koja je stajala pored
mene, neprestano je pravila čučnjeve i istezala noge praveći
neobične zvukove. Znala sam da su mi ovo uvalili samo zato što
kolegi Zvonku nisam sredila spoj s novinarkom
koja je pratila koncert Balaševića.
– Jesi na dopu? – unijela sam se u facu Zite Kacser iako sam
znala da me ne razumije.
Pogledala me poput bijesne orangutanice i počela šakama bubnjati
po prsima.
– Jeste donijeli šta žilet-žice? – nastavila sam ju ispitivati.
– Aaaargh! – odgovorila je.
– Aj ne seri, znam da imate.
Njezin kolega Laszlo Gregor pitao me što trebam.
– What do you want?
– Aaaargh! Razor wire! – odgovorila sam mu kao mutavi
Java iz stripa Martin
Misterija.
– No no. We come in peace.
Izgledali su normalno. Da su uzeli neki doping, vjerojatno bi me
napali. Osjećala sam se glupo kao onaj lik s Jamajke koji je
dobio luđačku ideju da ode na Olimpijadu i natječe se u vožnji
bobom četverosjedom.
Utrka je počela, Zita Kacser prohujala je pored mene, a meni je
pod noge netko bacio petardu i već sam kod kipa Grgura Ninskog
ostala bez daha. Gotova je utrka za mene. Krenula sam lagano
prema Kapucinskom da vidim svira li još uvijek Opća
opasnost. S koncerta se baš vraćao moj frend pater
Bono Šagi.
– Je li valjalo šta? – pitala sam ga.
– Ma nije mi to neki rock.
– Zašto su im to ostali rokeri, Bare i ekipa,
dopustili? Prodaju nam pop pjesmuljke pod rock’n’roll.
Lemmy se u grobu okreće kao Joey
Jordison kad svira solažu na bubnjevima.
– Kriviti rokere za Opću opasnost, isto je kao kriviti muslimane
za ISIS.
– Hahaha, ova Vam je dobra, šjor Bono!
– Kako je bilo?
– Lijepo, lijepo, puno ljudi. Kamo ćeš ti?
– Idem zapalit Medžik Dragon pa lagano prema kazalištu.
– Što ti je ovo? – pokazao je na moj broj na prsima.
– Utrkujem se.
– Bravo, nije to tako lako kako izgleda.
– Odustala sam već kod Grgura Ninskog.
– Bitno je sudjelovati.
Pater uvijek ima dobre riječi za dobre ljude. Oprostili smo se,
zdimila sam Dragona i krenula u Rogoz na rokersku novu godinu,
ali tamo su mi rekli da je to tek idući dan.
Stajala sam kod semafora bez ikakve ideje što ću sad. Sjela sam
na rubnik u nedoumici trebam li se vratiti među ljude ili se samo
spustiti u hladnu sinagogu, svoj asketski dom i tamo zaspati i
možda se nikad ne probuditi ako usred noći HEP-ovci otkriju da
kradem struju.
Iz smjera Zagrebačke ulice pomaljao se galopirajući obris koji me
podsjećao na čudovišta iz romana Howarda Phillipsa
Lovecrafta. Osjećala sam kako moj um stvara ideju. Kako
je obris postajao jasniji tako je i moja ideja postajala
potpunija.
Kad se napokon negdje kod velikog Konzuma pojavila trkačica Zita
Kacser iz Mađarske, i ja sam počela trčati prema Korzu. Zita je u
očaju vikala i dizala šake prema meni prijeteći da će me
zdrobiti.
– AAAArrrrrgh!
U cilj sam utrčala prva. Jako sam se zadihala trčeći od kazališta
do korza pa sam se srušila od iscrpljenosti. Kad sam se
probudila, policija je odvodila bijesnu Zitu Kacser, jer me
pokušavala istući.
Čelni ljuda kluba AK Sloboda, koji su
organizirali utrku, čestitali su mi.
– Nikad se nitko nije toliko trudio na utrci da se onesvijestio.
Čestitke Rahela, vi ste sunce ove utrke – vidljivo su bili
dirnuti.
– Uzalud sunce sja – rekla sam skrušeno, zvučalo je primjereno
citirati Opću opasnost u ovako sladunjavom trenutku.
Okupili su se novinari i pozvali sve pobjednike na zajedničku
fotografiju. Ponosno sam pozirala fotografima.
– Stani! Zaustavite ceremoniju! – neka je žena u bijeloj kuti
trčala prema nama taman prije nego što je fotograf htio
škljocnuti.
– Ova žena je varalica! – derala se.
– Doping, doping! – vikala je – U krvi! Tragovi! – derala se kao
da je otkrila serijskog ubojicu – Tragovi osvježivača zraka!
Pronađeni! – pokazivala je svima rezultate krvne slike, koju su
napravili kad sam se onesvijestila.
Bila sam osramoćena, vratila sam Ziti Kacser iz Mađarske 150 eura
nagrade, ali barem sam otkrila dopingašicu na utrci.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
17.2.2016.
