Kolegice novinarke nagovorile su me da im se pridružim na
chick-nightu u subotu. Rekla sam OK. Bila je to prilika da prije
nove godine izgladimo odnose.
– Čuj Rahela, mi ne volimo tebe i ti ne voliš nas, ali mi
novinarke moramo se držati zajedno jer nikad ne znaš koja bude ti
kad u mogućnosti srediti akreditaciju za neki koncert. Da si
nisam dobra s organizatorima, ni’ko od nas ne bi sad išel na
Balaševića – objašnjavala mi je kolegica novinarka kako stvari
funkcioniraju.
– Ti uzmi đus-votke, ti bambusa, a ja ću borovničeka – dogovarale
su strategiju.
– Ja ću nabaviti osvježivač Medžik Dragon i Ribara – uključila
sam se i kliknulo mi je kako ćemo probiti led.
– Možeš mi nabaviti akreditaciju za Motorhead u Beču? – pitala
sam ju, s nadom, jer nema šanse da uštedim milju kuna samo za
ulaz i prijevoz do tamo.
– Budemo vidjeli… – rekla je zagonetno i zatim šapnula – a
Zvonkec iz vaše redakcije ima curu?
– Molim?
– Zvonkec.
– Misliš Zvonko, naš novinar, nisam znala da se pališ na
filozofičare.
– Vidla sam njegovu fotku sa šeširićem i potpuno sam, kak bi
rekel Đorđe, odlepila. Hihihihi.
– Fura se na Heatha Ledgera. To su mu donijeli frendovi kauboji s
Brokeback planine.
– Ma da, ima i frendove u Americi?
– Hej, ako središ ulaznice za Motorhead, ja ću tebi sredit spoj
sa Zvonkecom.
– Ju gat d dil. BFF’s? – pružila mi je mali prst.
– BFF’s – potvrdila sam i svojim malim prstom uhvatila njezin.
Zatim smo još napravile rukama ‘A je to’ pozdrav i stvar je bila
dogovorena, ali mučilo me nešto drugo.
Kolegice su već po četiri puta bile na koncertu Balaševića, a ja
ni jednom. Jednom sam mogla ići, ali sam radije s punkerima išla
na Trulu koaliciju. Nisam znala što se radi na koncertu
Balaševića. Osjećala sam se kao da idem na nepoznati zadatak i
dopustila sam jednostavnosti, otvorenosti i intelektualnoj
znatiželji da uđe u mene. Neovisna i samosvojna, bila sam kao
siromašna i fizički ne suviše atraktivna Jane Eyre iz romana
Charlotte Bronte.
U dvoranu smo ušle euforično, cuga i osvježivač su napravili
svoje. Balašević je pjevao: ‘Nosila je jelek svileni…’ I svi su
pjevali: ‘Nosila je jelek svileni…’ I moja BFF pjevala je:
‘Nosila je jelek svileni…’
Zaustavila sam njihanje glave svoje BFF i zatražila pozornost.
– Što je to jelek? – pitala sam ju.
– Ne sad – odsjekla me i nastavila pjevati: ‘… šal od kašmira.’
– Što je to jelek? – pitala sam ju ponovo.
– ‘K’o srna me je gledala…’ – i dalje je pjevala.
– Što je to jelek?
– Koji si ti kurac, mali princ pa nikad ne odustaješ od pitanja?
– planula je na mene.
– Što je to jelek?
– Nemam pojma kaj je to jelek i ne zanima me! Koga briga kaj je
to jelek? Valjda šešir!
– Onakav kakav Zvonko nosi? – trolala sam ju.
– Hoćeš da ti sredim upad za Motorhead ili ne? – priprijetila je.
Skužila je da ju zezam. Bilo mi je dosadno. Nekako mi je bila
poznata ta stvar koja je svirala.
– Hej! – ponovo sam prekinula BFF-ino njihanje glave.
– Znam tu pjesmu, ali drugu verziju – poentirala sam.
– Kakvu verziju?
– Devojka sa gotik nogama.
– Kak ide?
– Nosila je korzet golemi
kao u spotu Nightwisha
I pentagram, znak na lančiću… – pjevala sam.
– Ne vjerujem da to postoji.
– Majke mi! – zaklela sam se – to ti pjeva Seljačka buna,
Balešević je to sigurno obradio od njih. Pitaj ove metalce
naprijed.
– Eeeej! Metalci! Vi naprijed! – dozivala je dok jedan nije došao
do nas.
– Bok, cure.
– Kaj je fakat Balašević obradil ovu stvar od Seljačke bune?
– Nego kaj – rekao je i nastavio pjevati:
– Nosio sam Ramštajn majicu
i prsluk s prišivačima
baš od takvih su je čuvale
ljubomorne drugarice…
– Najs! – rekli smo uglas.
– Kolko bude još ovo trajalo? – pitala sam metalca.
– Tri sata, više-manje.
Udahnula sam i počela nabrajati imena ulica u Varaždinu. To mi je
rekla mamina psihijatrica neka radim kad se osjećam anksiozno i
opterećeno.
– Gle kaj imam – rekao je i pokazao mi paketić Medžik Dragona.
Ja sam izvadila rizle.
– Kak se zoveš?
– Jane Eyre.
– Ja sam Rochester, bajronovski mračan i strastven gospodin.
– Ne seri.
Nasmijali smo se.
– Dobit ću free upad na Motorhead, ako se budeš dobro ponašao,
možda te povedem.
Dao mi je fajv.
Ta doza osvježivača omogućila mi je da se onesvijestim na neko
vrijeme pa mi je koncert relativno brzo završio. Cijelo sam se
vrijeme samo tješila da ću dobiti akreditacije za Motorhead. Kad
sam bila klinka, vidjela sam njihov spot Killed by Death. Maštala
sam kako Lemmy Kilmister probija zid moje kuće i odvodi me kao
onu curu u spotu motorom u divlju noćnu pustolovinu, ali život se
ponovo poigrao s nama. Taman negdje u to vrijeme dok je Balašević
pjevao Djevojku sa čardaš nogama, Lemmyju je doktor priopćio da
ima agresivni oblik raka.
– Ulica braće Radić, Zagrebačka ulica, Uska ulica, Gortanova,
Stanka Vraza… – nabrajala sam.
Uzalud. Jučer su objavili da je Lemmy umro. Motorhead se raspao.
Neće biti koncerta u Beču, a ni Zvonkec neće ništa torbat.
