Stariji još pamte, a poneki se čak i rado sjećaju, slobodnih dana uz 29. studenog, kada se u bivšoj državi slavio Dan Republike. Ti dani su se obavezno iskorištavali za kolinje pa su tako svinje diljem prostora ex Jugoslavije davale svoj život za slavu domovine. Starije generacije učiteljica pamte nekadašnji Dan Republike po primanju prvašića u pionire i svim mukama koje su uz to išle.
Pioniri
Savez pionira Jugoslavije bio je osnovan 1942. godine te mu je, u početku, jedno od glavnih obilježja bilo dobrovoljnost pristupa. No, kako to na ovim prostorima biva, ta dobrovoljnost je prerasla u ‘moranje’, a sve kako bi se pod okriljem Pionirske organizacije razvijao kult ličnosti druga Tita. S godinama, sve je više Savez pionira služio veličanju tekovina Narodno-oslobodilačke borbe, kao i lika i djela Josipa Broza. (Očito je Savez pionira odlično odradio svoju ulogu kad se i dan danas političari s prostora bivše države primarno bave partizanima, ustašama i četnicima, odnosno ‘tekovinama NOB – a’).
Praksa
Kako je u praksi izgledalo primanje u pionire? Učiteljice, tada ‘drugarice’ trebale su u dva i pol mjeseca nastave pripremiti prvašiće (uz redovan nastavni program svladavanja početnog čitanja i pisanja, naravno) za svečanu priredbu. Učile su se dječje ‘borbene’ pjesmice, recitacije o pionirima, tekst svečane zakletve i tako dalje.
Pionirska zakletva je, u principu, etički bila u svom prvom dijelu vrlo korektna: ‘Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ: Da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije, i biti vjeran i iskren drug, koji drži danu riječ…’. Vjerujem da bi svi potpisali ovaj dio zakletve i danas. Drugi dio zakletve je malo previše ideološki obojen te nam u sadašnjem trenutku nije aktualan.
Učenike se pripremalo na to da će dobiti plave kape s petokrakom zvijezdom i crvene marame, pokušavalo im se objasniti značenje tih simbola, ali jako je teško to ulazilo u njihove male glavice. Oni su samo znali da bude fešta kad se budu primali u pionire i da bude kolača. Odnos tadašnjih prvašića prema primanju u pionire najbolje oslikava izjava jednog učenika moje kolegice iz škole. Kad je kolegica pitala svoje prvašiće znaju li zašto će dobiti marame oko vrata, jedan njezin politički osviješten učenik je veselo odgovorio: ‘Zato da ne zaprljamo košulju kad budemo jeli kolače!’.
Zahvala drugaricama
Drugarice su bile nagrađivane kojekakvim poklonima tog dana, iz roditeljske zahvalnosti što su djecu uspješno pripremile za svečanost primanja u Savez pionira. Zato danas drugarice s dugim stažom pionira imaju zavidnu kolekciju kristalnih zvonaca i keramičkih figurica, poklona koji su bili hit među učenicima tadašnjih generacija. Sad u mirovini barem imaju s čega brisati prašinu.
Sam čin polaganja svečane zakletve vodio je najčešće neki od oficira tadašnje JNA, budući da su škole morale blisko surađivati s vojskom i vojnicima, a oficiri su bili viša klasa u državi.
Posljednji put prvašići su u Republici Hrvatskoj primljeni u Savez pionira u školskoj godini 1989./90.
Nije nego
Od školske godine 1991./1992. u škole je vraćen vjeronauk kao izborni predmet te je on dobrovoljan i izborni. U trećem (drugom?) razredu, učenici imaju Prvu Svetu Pričest. Djevojčice za tu prigodu odijevaju kičaste bijele haljinice s hrpom volančića i čipke koje podsjećaju na vjenčanice, a dječaci svečana odijela s kravatama ili leptir mašnama.
Dječica u školi i u Župi uče svete pjesmice, prigodne recitacije, ne polažu zakletvu, ali obavezno ispovijedaju prije samog čina Prve Pričesti svoje grijehe koje su načinili u 8 – 9 godina života. Na svečanosti u crkvama nitko ne plješće kad djeca lijepo odrecitiraju ili otpjevaju naučeno. Poslije čina je obavezna fešta, s roditeljima, prijateljima i kumovima, a poklone dobivaju vjeroučitelji/časne koji djecu pripremaju za taj svečani događaj.
Kokoš za učiteljicu
Kad sam bila mlada učiteljica početnica, davnih osamdesetih, došla mi je drugi tjedan nastave u prvom razredu baka jednog učenika i gurnula mi u ruku u najlon vrećici kokoš i litru rakije. Kokoš nije bila živa, naravno, bila je ogromna, uredno očerupana i spremna za pripremu ručka.
Gospođa baka se je na moje snebivanje i odbijanje poklona uvrijedila, jer je, kako je tada rekla, ‘red, običaj, da se učiteljici kad dobije nove učenike donese kokoš’, a rakija je bila domaće proizvodnje te bi djed bio jako uvrijeđen ako bi bila odbijena kao poklon. Danas je takvo ‘podmićivanje’ nemoguće, a eventualni pokušaj uvaljivanja kokoši i rakije bio bi momentalno okarakteriziran kao mito i korupcija višeg stupnja te bi na teren izvukao čak i Uskok.
Dan žena vs. Majčin dan
Postoji međunarodni Dan žena i međunarodni Dan muškaraca. Dan žena je 8. ožujka, a Dan muškaraca 19. studenog. No, Dan muškaraca uglavnom je oduvijek prolazio nezapaženo, a Dan žena se slavio i obilježavao sve do zamjene tih dana s Majčinim danom druge nedjelje u svibnju i Danom očeva treće nedjelje u lipnju.
U Hrvatskoj su takozvani ‘komunistički’ datumi zamijenjeni katoličkim. I dok se nekad Dan žena obilježavao tako da su se muškarci opijali, a žene radile, učenici donosili drugaricama hrpe beskorisnih kič poklona, danas Majčin dan uglavnom prođe nezapaženo, čak se ne obilježava ni u većini obitelji.
Da učiteljice u školama i tete u vrtićima ne potiču djecu da izrađuju čestitke i uče napamet pjesmice i recitacije o mamama, teško da bi itko uopće primijetio značajnu ulogu majke, odnosno žene u društvu. No, nisu sve žene majke, stoga je neopravdano da se zapostavio Dan žena. Dan muškaraca odnosno Dan očeva ionako nikad nikome nije bio zanimljiv. Rekle bi zlobne žene: ‘Njihov je dan ionako svaki dan u godini’.
