Nakon ovotjedne kolumne naše suradnice Sandre Malenice (Dekonstrukcija iliti kako je Vergilija zapela u limbu), u kojoj se spominje problematika Centra za mlade Grada Varaždina, reagirali su iz VAAKUM-a putem svoje internetske stranice. Komentar, koji potpisuje Borna Kezele, prenosimo u cijelosti.
Za početak jedno upozorenje: slijedi takozvano kuloarsko gunđanje, ali budući da to rade čak i oni koji shvaćaju da je to neproduktivno, ne vidim apsolutno nikakav razlog za opravdavanje. Ovo mi je prva prilika da se polujavno dopisujem s osobom koju ni ne poznajem. Ima i nešto pozitivno u svemu tome. Budući da se svaka kritika odnosi na djelo, a ne na samu osobu (da se odnosi na osobu to bi bila logička pogreška ad hominem), u biti je i prikladno da ja o osobi s kojom se dopisujem, manje-više, ništa ne znam.
Daleko od toga da je ja ili mi ne bismo htjeli upoznati i popričati s njom uživo o zadanoj problematici. Sve je tim zanimljivije kad znamo da naša sugovornica priča s jedne više instance – jednog od službenih portala grada Varaždina i za to je vjerojatno plaćena. S druge strane, ja, jedan od sebeprozvanih vođa mladih, prosipam svoje riječi i energiju na stranicama koje nisu službene jer nemaju pravnu osnovu. Pa da vidimo zašto onda Vergilija toliko smeta našu sugovornicu iako obje imaju isti cilj.
Iako nas pomalo brine to što smo na meti ljudi za koje nam se činilo da igraju za ‘našu stranu’, laska nam činjenica da smo tema čak dviju kolumni naše sugovornice. Jedan koji je jako zamršena alegorija koju valjda nitko do kraja ne razumije osim same autorice, a drugi koji je već malo direktniji i stoga čitkiji za širu publiku – ljude koji plaćaju dotičnu osobu da ih zabavlja materijalom koji izlazi iz njezine glave.
Bez nekog prevelikog okolišanja: problem nastaje zbog različitog pogleda na same pojmove u pitanju. Tu je prisutna i ljutnja jer neke druge ustanove čekaju na svoj prostor, a mi se bunimo protiv prostora koji dobivamo i, po mišljenju sugovornice, prije reda. Mi smo ipak samo hrpa djece, a ni nema nas tako puno, koja ne zna što bi sama sa sobom i naše glave su ‘prazan prostor’. Na istom tragu ljudi vjerojatno misle da ni sam ne znam zašto ovo sve pišem i nabrajam pa ću vas riješiti dilema: želim samo ukazati koliko ovdje postoji optužbi koje bismo mi trebali samo prihvatiti klimajući glavom jer smo nezadovoljni činjenicom da smo izgubili dvoranu u koju stane petsto ljudi. Ili činjenicom da se dugo problem s grijanjem ignorira i uopće se nitko ne obazire na potrebe koje postoje… No, čini se da neki još uvijek misle da za to nema potrebe. Problem je u tome što svi govore samo ono što im paše i kako oni misle i zato sve ovo skupa ni nema baš prevelikog smisla, ali za čisto zadovoljenje pravde – nastavit ćemo.
Priznajem da nije do kraja u redu reći kako je tužno to što je na prijašnjim brucošijadama, na kojima su nastupali rock-bendovi, bilo puno manje ljudi. Na ovogodišnjoj se brucošijadi očekuje skoro tisuću ljudi ako je za vjerovati informacijama koje daju eventi na Facebooku.
Svima bi trebalo biti jasno da se ukusi razlikuju i da jedni vole jedno, a drugi nešto drugo. No, onda se opet zakačimo vezano uz pojmove ‘kultura’ i ‘zabava’ pa naša sugovornica dolazi u obranu svojega prijatelja koji organizira brucošijadu. Nije samo jasno brani li ga ona vatreno jer su prijatelji ili jer on to sve organizira službeno (samo da se podsjetimo, iza njega stoji ustanova i tijelo koji imaju pravnu osnovu).
Po svemu nabrojenom osjećam u riječima sugovornice dozu ‘elitizma’. Kao da cijelo vrijeme pokušavamo biti podučeni nečemu, a u biti nam se govori gdje nam je mjesto i koliko vrijedimo. Nije na nama da organiziramo koncerte, nego da čekamo da nam ih drugi organiziraju pa da sviraju samo jedni te isti, njihovi prijatelji i poznati. Tu treba spomenuti primjer Centra za mlade grada Čakovca koji od koncerata praktički živi. Imaju oni i ljepši odnos i financijsku podršku od Grada, dakako.
Mnogi, mladi i stariji, Varaždinci idu u Čakovec na koncerte jer je to tamo jednostavno bolje organizirano. Nećemo se sad vraćati na cijelu ideju s dvoranom, ali poenta je bila baš u tome: pokušati dati priliku mladim lokalnim bendovima. No, mi se igramo i kršimo zakone! U suradnji s njima prikazujemo dokumentarne filmove, pišemo recenzije o istima da bi mlade malo više zainteresirali, ali onda na kraju slušamo o kršenju autorskih prava.
Spominje se ZAMP koji je u jednu ruku dobar, ali sama njegova opresivna narav ne dopušta mladim ili bilo kakvim bendovima ni da, oprostite na izrazu, prdnu bez da na papir napišu miris koji je ta radnja proizvela i koliko je ljudi bilo nazočno. Rado bi poslušali dobronamjerne riječi i savjete, ali stvarno je malo dvolično kad osoba u jednom članku govori o sektorskoj i međusekstorskoj suradnji za poboljšanje ili ponovno uspostavljanje kulture, a u drugom omalovažava svoje potencijalne partnere za brak.
‘Jednostavno ne želim taj brak jer te ne mogu shvatiti ozbiljno… a ni ne poznajem te toliko dobro.’
Onda opet, daje nam nadu činjenica da na trenutke izbijaju rečenice koje ukazuju da dvije kćeri majke Kulture imaju isti cilj:
‘Budimo realni danas petsto karata može prodati samo Maja Šuput, a ne program Centra za mlade ili bilo koje druge ustanove u kulturi.’
Zajedničko nam je, očito, promicanje kulture i aktivnosti za građane svih uzrasta te želja da poboljšamo situaciju u našem Varaždinu. Mislim da se slažemo da bi nam to trebalo biti najvažnije. Mladi su općenito nezainteresirani i puno njih uopće ni ne zna da postoje programi u Centru za mlade ili bilo kakva zanimacija, a da nije odlazak na kavu.
No, pitanje je isto tako koliko je ljudi čulo za druge kulturne programe i koliko je uopće ljude briga za takvo što. To bi nas sve zajedno trebalo brinuti više od tih međusobnih svađa i prepucavanja. Ipak, kako uspostaviti zajednički jezik kad nema međusobnog poštovanja među Vergilijom i našom sugovornicom? Kako da dođe do suradnje kad netko misli da ti ništa ne radiš i da to nema veze s kulturom? I naša sugovornica i Vergilija spominju dekonstrukciju, ali na kraju će joj se obje morati podvrgnuti. U svakom slučaju obje idu u vatru, a hoće li na kraju shvatiti da im je cilj zajednički – to samo one znaju.
