Kada se podvuče crta, i kada se drsko i beskompromisno
pogleda istini u oči, čovjek je u svojoj patnji, naposljetku,
posve sam. A to usamljeniji postaje što je drugi čovjek
udaljeniji. I u prostoru i u vremenu.
Jednoga jutra, u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti, pokolj koji
se 13. studenoga 2015. godine zbio u Parizu poprimit će oblik tek
jednog običnog udžbeničkog zapisa ili enciklopedijske natuknice;
sav šok, strah i užas koji su pratili događanja te večeri u
francuskoj metropoli, a zatim i jauk, plač i bol koji su, u
koncentričnim krugovima, odjekivali Parizom, Francuskom, Europom
i svijetom, bit će svedeni na čisti, suhoparni, koncizni fakt, na
plod razuma, ogoljen do kostiju, lišen ijedne zere emocionalnog.
Jednoga dana, sasvim slično, od svega onoga što se zbivalo u
opkoljenom Vukovaru 1991. godine, od sve te neutješne i
nerazrješujuće patnje proizašle iz događanja tijekom obrane i
nakon pada grada ostat će tek maglovito sjećanje; prenosit će se
neko vrijeme s generacije na generaciju, nešto intenzivnije u
obiteljima stradalnika, ali za neke buduće, i to vrlo skore,
generacije to će biti tek – povijesni događaj.
Sukobi aktualni u 65 država
Upravo u ovim trenucima širom planeta na kojem obitavamo – a
kojem volimo, zaneseni mogućnošću suvremenih komunikacijskih
tehnologija, tepati kao ‘globalnom selu’ – ratovi ili oružani
sukobi i konflikti zbivaju se na području šezdeset i pet država,
dok u samim sukobima sudjeluje sedam stotina različitih vojnih (i
paravojnih, sasvim svejedno) formacija.
Razni oblici ‘šore’ prisutni su tako, spomenimo usput, u dvadeset
i sedam zemalja u Africi, dvadeset i četiri u Aziji, devet u
Europi, pet u Sjevernoj i Južnoj Americi. Sukoba nema tek, čini
se, ako je vjerovati zbirnim podacima, tek u Australiji i na, hm,
fala bogu, Antarktici.
Koji su to ‘naši’ ratovi?
Puca se i razara, ljudi ginu, majke jecaju nad tijelima svoje
djece… Osobne tragedije postaju brojke. Stotine, tisuće,
milijuni. Statistika, kao što to pisac reče.
Pitanje je kako u tome moru ratova i sukoba pronaći one ‘naše’
ratove i sukobe. Jer količina empatije koju bismo morali moći
osjetiti za sve žrtve rata na ovom, sve u svemu, ipak majušnom
globusu, debelo nadilazi naše mogućnosti. A kamoli onda djelovati
u svim tim situacijama, solidarizirati se, osuditi, konkretno
pomoći…
Odgovor, nažalost, nije obojen kozmopolitskim humanizmom. U
stanju smo, pogonjeni vjerojatno nekim evolucijskim mehanizmom,
suosjećati samo s onime što smatramo svojim i što nam je blisko.
Prema svemu ostalome posve smo ravnodušni.
Hrvatska i Ruanda 1994. godine
Nismo to znali shvatiti naizgled davne 1994. godine. Na
naslovnici tadašnjih dnevnih novina, sasvim živo se sjećam,
veliki naslov vrištao je prozivajući Zapad za licemjerstvo te
pozivajući ga da učini nešto i zaustavi rat u Hrvatskoj. Na dnu
treće stranice novina stajala je omalena vijest o tadašnjim
sukobima u Ruandi, odnosno genocidu tijekom kojeg je kazaljka
brojača mrtvih došla otprilike do recke na kojoj je pisalo
milijun.
Sjedio sam za kuhinjskim stolom sasvim mirno toga jutra 1994.
godine, čitajući novosti s hrvatskih bojišta i vijest o genocidu
u Ruandi. Sjedio sam jednako tako mirno i 2005. godine, čitajući
vijesti iz Darfura. Sjedio sam tako i prošle subote informirajući
se o događanjima u Parizu.
Jer, naposljetku, sve su to, ako pogledamo iz bliže ili dalje
budućnosti, tek enciklopedijske natuknice.
‘Ne ponovilo se’ – ili naivnost ili cinizam
Ne mogu to promijeniti ni trobojne profilne slike na društvenim
mrežama, ni konvoji humanitarne pomoći, ni kolone sjećanja…
Podsjećaju nas te enciklopedijske natuknice, bile one o aktualnim
ili bivšim događajima, tek da se dogodilo ono što se nije smjelo
dogoditi. Ali se nebrojeno puta dogodilo i još će se nebrojeno
puta dogoditi. Stoga ono ‘ne ponovilo se’, koje smo mogli čuti
proteklih dana, zvuči ili kao djetinjasta naivnost ili kao
vrhunski cinizam.
Jer ako nekako možemo okarakterizirati povijest ljudske vrste,
onda to najbolje možemo učiniti tako da je nazovemo pravim imenom
– poviješću klanja.
Goran Štimec – Dežurni namćor –
19.11.2015.
