Nedavno sam doživjela veliku traumu. Traumu one najviše kategorije koja te prisili da promijeniš svoje ponašanje, način funkcioniranja i, nažalost, pogled na ljude. Traumu koja te natjera da radiš na sebi. Ozbiljno i bez laganja.
I onda shvatiš da jedina osoba koju možeš promijeniti si ti sama. Najbolnija promjena koju sam morala napraviti je skinuti svoje idealizmom premazane naočale i postavim granice. Kako bih sačuvala sebe. Nisu svi ljudi dobri, a slijepi. Neki su zli i jako dobro vide.
Zabavljala sam se jednoga vikenda s dragom prijateljicom M. obilazeći varaždinske kafiće. Osam ih se našlo na popisu i obišle smo svakoga s popisa da vidimo što se gdje događa i ima li kakve razlike.
Slijediti struju prema Stančićevom trgu
U jednom trenutku željele smo plesati. I tada dolazi do problema. Gdje plesati u Varaždinu? Kako to biva u takvim trenucima, kreneš slijediti struju ljudi prema Stančićevom trgu, jer tamo se radi do jutra, što znači da se može i plesati (nakon jedan u noći nitko ne gleda čudno kad se kraj niskih stolova počneš drmusati na muziku koju inače ne bi slušala nikad).
Rijetki su trenuci kad ja kročim u ‘Stančićeve lokale’ pa se svaki puta iznenadim. Nekako mi je tamo sve previše strano, ja volim više (nazovimo to tako u nedostatku bolje riječi) alternativnija mjesta. Ali, idemo plesati, idemo plesati, muzika je glasna i sve je puno ljudi i svi plešu što je odlično!
Nema veze, to je sigurno neki debil
Šok prvi. Ušavši u jedan kafić, u sekundi smo bile odsječene od ulaza. Kordon velikih muškaraca se zatvorio i nema natrag. Ok. Samo hrabro naprijed, ponavljala sam si u glavi, ali zapravo sam se osjećala vrlo nelagodno.
Zašto? Nisu samo pogledi koji su nas pratili do jednog slobodnog kuta bili ti koji su izazivali nelagodu, u tih trideset sekundi mene je dotaknulo barem šest ruku. Zbog gužve? Da, da, mogu si smanjivati svoju brzorastuću nelagodu tom mišlju, samo ne znam kako objasniti da se svih šest dodira zalijepilo na vrlo intimna područja svake žene.
Nema veze, opusti se, to je sigurno neki debil, takvih na žalost ima puno (tako su nas učili, zar ne?)…
Dvojica muškaraca vise s mene
Šok drugi. Počele smo se lagano ljuljati u svom kutu i vraća nam se osmijeh na lice, kad iznenada novi napad. Dvojica muškaraca vise s mene obgrlivši me cijelu. Čovjek bi pomislio da su u sveopćoj gužvi, gurnuti od nekog kraj sebe, izgubili ravnotežu i pali te si ti kao dobra spasiteljica snagom svojih mišića i volje spriječila tragediju, ali, gle čuda, oni i dalje vise na tebi!
Pa ga lijepo skineš sa sebe i kažeš da te ne dira. Koji je odgovor? ‘No, kaj si tak ukočena?’ Ukočena? Nije mi jasno, malo prije sam se fino kretala uz glazbu, ni traga ukočenosti. Ali čovjek je možda ortoped ili kiropraktičar ili fizioterapeut pa zna bolje. Nisam ništa odgovorila, a nije ni on, samo je okrenuo leđa i zaskočio neku drugu.
Toliko o tome da bih njegov skok na sebe trebala shvatiti kao kompliment (i to su nas učili, zar ne?). On je jednostavno želio nekoga zaskočiti. Koga, nije bitno…
Multitasker s viskijem
Šok treći. Nismo stigle niti odahnuti, već se među nama stvorio novi muškarac s flašom (rekla bih – viskija) i počeo sumanuto nalijevati njezin sadržaj u naše čaše, pitavši pritom govorimo li engleski i jednom rukom hvatajući moju dragu M. oko vrata.
Multitasking par excellence, svaka mu čast, samo što ja pijem juice votku i viski mi tamo nikako ne paše, a M. ima kosu na ramenima pa je njegov zagrljaj izrazito bolno iskustvo. I, gle čuda, naša ‘neadekvatna’ reakcija (ja vičem ‘nemoj!’ – misleći pritom na viski, M. stenje od boli pokušavajući osloboditi kosu) okrenula ga je od nas u roku treptaja oka i već je točio dalje za drugim, zapravo svojim bazičnim stolom.
A što se događalo za tim stolom? To je pravi razlog zašto sve ovo pišem.
Ona ima pažnju i osmijeh za sve, ali i izraz gađenja na licu
Kraj toga stola stajala je lijepa mlada djevojka, koja je bila središte pažnje svih okupljenih. Ima takvih djevojaka, znate ih, svi ih gledaju, razgovaraju, plešu oko njih, a ona svakome poklanja djelić svoje pažnje, smije se, pleše i jednostavno postoji.
Samo, nije sve tako jednostavno. Postoji granica između pristojnog, ljubaznog, prijateljskog ponašanja i manipuliranja u svrhu dobivanja pažnje.
Ne bih razbijala glavu time što se događalo za stolom kraj nas da nisam malo duže zadržala pogled na djevojci (uvijek se divim ženama koje uspijevaju kasno u noći imati tako savršenu frizuru kao ona) i uhvatila njezin izraz lica.
Njime je na trenutak prešao izraz gađenja, bila je to spontana reakcija koja je trajala možda sekundu, ali dogodila se. Nakon toga je ponovno vratila svoj poluosmijeh na lice i zainteresiranost u oči.
Bila je kraljica društva
Što se dogodilo? Pratila sam dalje kao opčinjeni voajer. I dogodilo se opet. Jedan dečko iz društva ju je ponovno dotaknuo (tamo bi valjda na ulazu trebalo stajati upozorenje da ulaskom u lokal odustajete od ekskluzivnog prava na svoje tijelo), a preko njezinog lica je opet prešao grč gađenja, ali ništa nije poduzela.
Kad malo bolje promatrate, svašta vidite. Ona je bila kraljica tog društva, svi su je gledali, svi su je grlili, svatko joj je morao reći barem nešto i ona je sve to prihvaćala i više nego uljudno odgovarala, dopuštala apsolutno svaki kontakt (iako joj polovica tih dodira nije ni najmanje odgovarala) i na kraju ih je poticala da to rade.
‘Kurva’, ‘sponzoruša’ ili nešto treće?
Zašto? Zašto? Ja znam zašto. Ima žena koje to rade – gledaju muškarce u oči, trepću, dodiruju ih, dopuštaju da oni njih diraju, stvaraju s njima prividnu intimnost. Ali stvaraju je i s drugim muškarcima u prostoriji. Sa svakim ponaosob. I svakome daju dio intenzivne pažnje dajući mu do znanja da je poseban u njenim očima.
Oni manje suptilni će je, naravno, nazvati kurvom, jer što bi drugo mogla biti. Samo, ona ni s jednim od njih neće otići doma (i tražiti ga da joj plati za to). Oni nešto suptilniji će ju proglasiti sponzorušom u lovu. Ali, ona ima novaca, a ionako nije odabrala jednog da ga obori s nogu.
Muška pažnja daje joj vrijednost
Zašto to radi? Zato jer joj to daje vrijednost. Zato da bi, kad konačno legne u svoj krevet, mogla mirno zaspati znajući da vrijedi. Ne govorim ovdje o patologiji (iako ima i toga), govorim o ženama koje su naučene vrednovati se preko očiju muškaraca. Nije bitno kakav je muškarac, je li u vezi ili slobodan. Nju ne zanima da li njegova partnerica/supruga stoji kraj njega. Ona mora biti važnija od nje. Ona želi sebi potvrditi da vrijedi. Želi si potvrditi da je dovoljno lijepa, pametna, zabavna… Želi potvrdu izvana.
Kad nije zadovoljna količinom muških očiju preći će i na ženske (jer nema veće sreće kad ti se tvoj prirodni neprijatelj divi, tako su nas učili, zar ne?). Kad legne u krevet osjeća se zadovoljno. Osjeća se dobro. Osjeća se mirno. Ali takav osjećaj ne traje dugo. Ujutro kad otvoriš oči sve izgleda nekako drukčije, zar ne? Onda opet nastupi praznina.
Jesi li slijepa ili jako dobro vidiš?
Draga, lijepa djevojko, nemoj to raditi. Sama sebi daj vrijednost. Cijeni samu sebe! Tebi ne treba nitko drugi da bi ti odredio koliko vrijediš. Ako ti se netko sviđa, budi s njim. Ako ti je netko lijep, gledaj ga. Ako se samo želiš zabaviti, onda se zabavljaj i ne osjećaj obavezu da nekome oko sebe nešto moraš dati da bi dobila natrag.
To su zločeste igre – i prema tebi i prema drugima. Možda se onaj multitasker nekoj drugoj djevojci doista sviđa. Ako ti ne paše nečiji dodir, nemoj ga dozvoliti. Ako ti taj dodir izaziva gađenje, kako će ti on dati na vrijednosti? Koliko on vrijedi ako izaziva gađenje? Koliko sama sebi vrijediš ako ti je taj dodir važan?
I na kraju najvažnije pitanje: jesi li slijepa ili jako dobro vidiš? Ako je ovo drugo u pitanju, zaboravi da sam bilo što rekla. To je za neku drugu priču i onda neće biti adresirano tebi….
Nekako mi je na kraju bilo žao multitaskera. Skakutao je oko svih ne ostvarivši izravni kontakt ni s kim (osim s Njom, ali ona ga ionako neće povesti kući) i samo je uzalud potrošio svoj viski.
