Jučer pokopalo Vrbu. Tako bi to nekako rekao moj splitski
rođo, dok bi se Vrba od muke okrenuo u grobu kad bi pročitao ovu
prvu rečenicu.
Da je živ – a mogu si ga sasvim jasno zamisliti u
karakterističnoj pozi; s rukama iza leđa, blago pognutog prema
naprijed, po glavi premeče svoje huncutarije i, dok s
njega visi dugački baloner, uz bok mu se klati smeđa kožna torba
– okrenuo bi se na peti, frknuo bi onim svojim nosom i, široko me
gledajući kroz debela stakla demodiranih naočala, rekao: ‘Mali,
ne znam di si ovo čul, al tak ti se pri nas ne govori’.
O mrtvima sve najbolje, kaže se. Naravno, riječ je o najobičnijoj
malograđanskoj glupariji, izmišljenoj i općeprihvaćenoj možda tek
iz razloga kako bismo bili sigurni da susjedi i sugrađani ne bi i
po nama kipali jednoga dana kad ‘otegnemo papke’.
Jedna druga popularna floskula, koju također volimo ponavljati
kad umre neki uglednik ili autoritet, je ona koja halucinira o
tome kako nas je netko svojim životom i radom ‘zadužio’.
Što je novinar bez ironije, sarkazma i cinizma
Ukratko rečeno, Ivan Vrbanić, ugledni
varaždinski novinar, koji je 8. studenoga preminuo u 81. godini
života, a upravo na današnji dan proslavio bi taj rođendan, nije
nikoga ničime ‘zadužio’, a za života je bio zajebani i zločesti
deda. Prije toga, također, bio je zajebani i zločesti mladić.
Tako se, dakle, govorilo o Vrbi za njegova života. Kad je umro,
njegova ‘zločestoća’ promijenila je oblik pa je svedena tek na
‘ironiju, sarkazam i cinizam’ kao središnje osobine koje mu se
pripisuju.
No njegovi bliski kolege – vjerojatno svi koji su se jučer
zatekli na komemoraciji – i Zlatko Mehun, i
Krunoslav Kruljac, i Ernest
Fišer, i Nevenka Suhić, i ostali – ipak
dobro znaju da je Vrba, takav kakav je bio, a pritom je sasvim
svejedno kako to nazvali, jednim od najvažnijih i najuglednijih
varaždinskih novinara postao – upravo zahvaljujući tim osobinama.
Zločestoća je nužan uvjet za bavljenje
novinarstvom
Zanimljiv je fenomen ta famozna novinarska ‘zločestoća’. Gotovo
pa bi se moglo reći da predstavlja nužan (no nikako ne i
dovoljan!) uvjet za bavljenje ovim poslom. Pritom je možemo
zamotati u uljudnost, ali i ne moramo. Suština je ista.
‘Zločestoća’ je to koja će presicu predviđenu u trajanju od deset
minuta produžiti na jedan sat zbog cijelog niza ‘neugodnih’
pitanja. ‘Zločestoća’ je to koja će sugovornika u intervjuu
ispreskakati nizom upadica i jahati po nekoj temi koliko god će
biti potrebno. ‘Zločestoća’ je to koja će kritički odnositi se
prema svim onim društvenim pojavama, više ili manje važnima, koje
‘to obično piskaralo’ ocijeni neprimjerenima, promašenima ili
lošima. Mnogo je primjera tih novinarskih ‘zločestoća’…
No možda ono što je najvažnije: kada svi odaberu ‘biti dobri’,
novinar bi morao imati snagu odabrati ‘biti zločest’. Cijela se
priča, stoga, na kraju ne svodi na pitanje ‘dobrote’ i
‘zločestoće’, nego na – pitanje istine.
Je li Vrba uvijek bio u pravu? Sasvim sigurno da nije, jer to bi
bilo nemoguće. Ali zašto je to uopće bitno?
Sjećanja na izgubljeni novinarski raj
Danas, u vrijeme kada se novinarstvo svodi na kopiranje i
objavljivanje priopćenja najraznolikih službi za odnose s
javnošću u službi politike ili kapitala, na surfanje internetom u
potrazi za nekom ‘klikabilnom’ banalnošću kako bi je novinar
‘prenio’, ili na stavljanje kruške pod njušku bilo kojem
besprizornom liku koji je ‘sazvao presicu’, te u vrijeme dok
istovremeno cijeli niz važnih novinarskih formi gotovo nepovratno
izumire, ovaj posao doživljen prema sjećanjima starijih kolega
izgleda poput izgubljenog raja.
Danas, u vrijeme kada ‘vritneš v grm pa z njega zlete tri
novinara’, kako su to voljeli reći neki direktori i urednici (a i
oni koji to nisu izgovorili, slično su rezonirali), kao gnjusna i
bezočna laž zvuče priče o tome da se u neka stara vremena od
novinara tražilo ne samo da zna sva slova abecede i pokoji
interpunkcijski znak, već da istovremeno posjeduje i duh i
strast, podjednako i prema poslu, i prema životu – jer u
novinarstvu tu nema razlike.
Naposljetku, danas, kada najčešće i gotovo svakodnevno pitanje
urednika i direktora glasi ‘zašto nijednog novinara nema u
redakciji’, gotovo nestvarno zvuči iskustvo koje mi je ispričao
nedavno umirovljeni kolega Ivan Njegovec, kako
je nekadašnji urednik i direktor Varaždinskih vijesti
Boris Kožar špotao novinare ako bi ih zatekao na
radnome mjestu, u redakciji. Marš van! U grad, u krčmu!
Nakon zatvaranja Ludve, glavna štacija postala
Ritz
Da, bilo je to vrijeme kada se novinarstvo radilo u krčmi, među
ljudima i s ljudima. ‘Jadranska turneja’ od Šibenika (današnjeg
Vergleca) do Jadrana (današnji Felix ili Zebra ili kako se već
zove) bila je česta ruta gradskih novinara, putem kojim su
saznali sve važno što se tih dana zbivalo u gradu.
Vrba je pak u svojem Klopotecu, kolumni Varaždinskih vijesti koju
je tijekom 17 godina napisao nešto više od 880 puta, spominjao
omiljenu Ludvu, krčmu u Trakošćanskoj ulici koja je u to vrijeme
bila novinarska baza.
Godinama kasnije, otprilike početkom 2000-ih, u vrijeme kada sam
i osobno imao priliku upoznati ‘zločestog i zajebanog’ Vrbu,
glavna štacija postao mu je Ritz u samome središtu grada, mjesto
koje su pohodili i brojni drugi varaždinski novinari i
fotoreporteri raznih redakcija, neki među njima gotovo
poprimajući ulogu inventara – Kristijan Skočibušić, Darko
Gorenak, Željko Hajdinjak…
Pod stare dane Vrba je s ‘pravih’ piva prešao na ‘bezalkoholni’
Gren. Mnogo je tog svog Grena popio kada smo s vremena na vrijeme
zajedno sjeli i raspravljali o stanju u gradu i o novinarstvu.
I, zanimljivo, iako nas je dijelilo 40 godina životnog i još
gotovo desetak godina više profesionalnog iskustva, Vrbu ne
pamtim ni kao patronizirajućeg samoproglašenog doajena
novinarstva, ni kao ‘zajebanog i zločestog dedu’. A to nije čest
slučaj u usporedbi s iskustvima doživljenima s nekim drugim
starijim kolegicama i kolegama.
Bio je rođeni novinar, a biti novinar životni je
stil
‘Daj još jedno pa onda idem’, znao je dobaciti konobaru ako bi se
za stolom razvila zanimljiva tema, a ovaj bi se u najkraćem roku
pojavio s Grenom u rukama. Danas Grena više nema, ne proizvodi se
već neko vrijeme. A od 8. studenoga 2015. godine nema više ni
Vrbe, ‘zajebanog i zločestog dede’, a zapravo – rođenog novinara.
Vrba nas, uzevši sve u obzir, nije, dakle, baš ničime ‘zadužio’ i
nitko mu ne treba, ni njemu ni bilo kome drugome, nikakav dug
‘vraćati’. Ali zato nas je mnogočemu naučio, a jednoj važnoj,
možda i najvažnijoj, stvari podučio svojim vlastitim primjerom:
novinarstvo nije posao, nego život. Ili, kak’ bi se to danas,
onak modérno, reklo – novinarstvo je lifestyle.
Goran Štimec – Dežurni namćor –
12.11.2015.
