Jutros sam se probudio, što bi rekao neponovljivi Ćićo Senjanović, ispod svojih mogućnosti. U nekom drugom vremenu. Dođe to tako, legne čovjek u studenom, a probudi se gotovo u polovici travnja. Kao da je zvijer koja hibernira.
Grad je bio sablasno pust. Tek pokoji samovoz jurio je prema centru. S južnoga prozora pogled je pucao do dravske šume. Okolnih zgrada koje su još sinoć bile tu sada nije bilo. To me je poprilično zbunilo.
Upalio sam krugoval. Bivši austrougarski časnik Slavko Kvaternik upravo je čitao nekakav proglas. Rekao je otprilike ovako: ‘Hrvatski narode! Božja providnost i volja naših saveznika te mukotrpna i višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našega poglavnika dra Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu: odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjega Sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska…’
Bilo je to, naknadno ćemo saznati, proglašenje nečega što će točno pedeset godina kasnije jedan stariji gospodin s demodiranim naočalama nazvati ‘ostvarenjem tisućljetnog hrvatskog sna’.
Njemački vojnici, na sveopću radost okupljenoga mnoštva, ušli su u Zagreb. Vruća čokolada tekla je u potocima, a zagrebačke domaćice nuđale su tek ispečene palačinke.
Već prekosutra nadbiskup Stepinac će u ime Katoličke crkve izraziti zadovoljstvo i podršku uspostavi novostvorene države. Propala je napokon i ta mrska Jugoslavija. Srušila se kao kula od karata.
Bila je to, međutim, kolosalna zabluda. Nitko tada nije mogao znati da će se za nepunih mjesec dana tek roditi čovjek koji će tu istu Jugoslaviju zadnji puta povesti na svjetsko nogometno prvenstvo. Zvat će ga Štraus s Grbavice.
Europa je bila iščupana iz temelja. Pretvorena u klaonicu. Hitler je već pregazio Poljsku, Dansku, zemlje Beneluksa i Francusku, a domaće novine izvještavale su o žrtvama Travanjskoga rata. Kralj Petar upravo je pakirao kofere da što prije napusti zemlju, a jedan drugi čovjek, odvjetnik Pavelić, hitao je u suprotnom pravcu, da preko Rijeke što prije dođe u Hrvatsku, gdje će ubrzo, po instrukcijama poremećenog austrijskog molera, započeti s ‘netolerantnom politikom’, jer, znamo, iz prevelike tolerancije nastaju samo štete.
Javljeno je kako će gospodarska postrojenja za preradu Židova, Srba, Cigana i nepoćudnih Hrvata na koprivničkoj Danici biti puštena u pogon do kraja mjeseca. Na snagu su stupili rasni zakoni i korienski pravopis. Vrlo jasno propisano je što se treba misliti, osjećati i govoriti. Susjed iz ulaza do slušao je sovjetsku radiostanicu. Odveden je i više se nije vratio.
U glavi je zavladala konsternacija. Nisam znao kamo bih. Svratio sam stoga kod svojih na selo. Prabaka je sjedila u kuhinji i u naručju držala moga djeda. Imao je pet godina. Pradjed je sjedio pred kućom, otpijao rakiju i motao duhan. Jedva me prepoznao.
Otkud ti, drago dijete, tko te je doveo ovamo?
Roditelji, rekao sam.
Koji roditelji, pobogu?
Tomislav i Kolinda.
Kako, čudio se, svi putovi su već danima blokirani.
Preko Mosta, djede.
Preko Mosta.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 10.11.2015.
