Država je najhladnija od svih hladnih nemani. I hladno
laže; i ova laž gmiže iz njenih usta: ‘Ja, država, ja sam
narod’.
Tako je, kažu, govorila Država, a govori i dalje, nikako da
zašuti, tijekom svih ovih proteklih godina, desetljeća, stoljeća
i tisućljeća, još otkako je iz arhaičnog i anarhičnog društvenog
reda prerasla u naizgled uređeni društveni poredak.
Od Države se ne može pobjeći
Eho tih riječi, u cijelom nizu najrazličitijih oblika, odjekuje
danas iz gotovo svake situacije u kojoj se možemo zateći;
svejednako u kafkijanski obojenoj čekaonici nekog ureda Državne
uprave kao i na adrenalinom nabijenoj sportskoj utakmici izabrane
Državne vrste, jednako za staklom zaštićenim šalterom nekog
Državnog zavoda putem kojeg pokušavamo ostvariti svoja prava kao
i za prljavim trošnim stolom naguranim u kut zadimljene krčme u
predgrađu, gdje Država – da, čak i tu – ima svoje prste, ubirući
proviziju iz svakog gutljaja ispijenog piva, iz svakog
kilovatsata struje potrošene na onu žmirkavu žarulju što slabašno
svijetli iznad glava gostiju, iz svake minute rada konobarice
koja proračunato koketno tješi usamljena srca od života umornih
muškaraca nesigurno oslonjenih o pohabani šank… Ne, od Države
se, sasvim je bjelodano, ne može pobjeći, nikad i nikamo.
Naposljetku, a u tome je fokus naše današnje priče, odjekuje taj
zlokobni eho lažljive Države podjednako kabinetima središnje
Države kao i hodnicima naših obrazovnih institucija, tek jednima
od brojnih produženih pipaka te nemani.
Maska uljuđenosti, humanosti i empatije
Pomoćnici u nastavi – kako to lijepo zvuči. Kako to lijepo zvuči
kad središnja nacionalna Država sredstva europske Države
raspodijeli regionalnoj i lokalnoj Državi. Taj čin gotovo da se
može shvatiti kao istinski iskaz brige za onu najranjiviju
skupinu ‘naše’ djece, za djecu s teškoćama u razvoju.
Kako to lijepo zvuči kad se potom regionalna i lokalna Država
mogu pohvaliti da su i ove godine osigurale spomenuta sredstva za
‘našu’ djecu. Naposljetku, kako je lijepo i kada obrazovne
Državne institucije mogu istaknuti kako su, zaposlivši pomoćnike
u nastavi za ‘našu’ djecu, dale svoj doprinos toj sveprisutno
deklariranoj ‘integraciji’ i ‘inkluziji’.
Nažalost, iza te maske uljuđenosti, humanosti i empatije kao
‘civilizacijskih dosega’ kriju se posvemašnja nebriga,
bezosjećajnost i hladnoća – onakva već kako hladna ta neman može
biti.
Birokratska hladnoća poznaje samo članke zakona
U svojoj bešćutnoj nonšalanciji središnja će Država tako nekoliko
mjeseci prekasno raspodijeliti sredstva regionalnoj i lokalnoj
Državi. Regionalna i lokalna Država potom će pokušati zakrpati
nastale rupe, ali pritom, jednako kao i u provedbi projekta,
učinivši cijeli niz ‘grešaka u koracima’. Jer birokratska
hladnoća drugačije ne uspijeva.
A na kraju te priče nalazi se dijete. Učenik. Stvarna, prava
osoba, koja zaista postoji i čiji identitet nije ni ‘ime i
prezime s popisa’, ni ‘dijete s teškoćama u razvoju’. Jedan od
tih učenika zove se Antonio Rameša.
> Učeniku s autizmom zamijenjen pomoćnik u
nastavi. Je li učinjeno ono najbolje?
Antonio je hrabar mladić, koji ima tu sreću što je sin najmanje
jednako hrabre majke, Barbare Rameša. Jer dok
mnogi među nama pred vratima Države najčešće tek nijemo stoje, ne
nadajući se ičemu i ne vjerujući da imaju pravo nadati se ičemu,
neki ipak na ta vrata s vremena na vrijeme plaho pokucaju, neki
samouvjereno hvataju kvaku, a neki pak obijaju bravu ili
provaljuju velikim teškim maljem.
Barbara i Antonio svakako se boje, kao i većina nas, iskoračiti
iz te nijemosti i nevidljivosti, ali hrabrost nije odsustvo
straha, nego djelovanje usprkos njemu. Upravo suprotno od
konformizma koje odabire ona daleko poznatija Majka Hrabrost,
Barbara i Antonio tu su stepenicu prekoračili već nekoliko puta.
I ponovno tijekom posljednjih dana i tjedana…
Iza Države postoje stvarna imena i prezimena
Bez ikakve nužne potrebe djetetu s autizmom zamijeniti pomoćnika
u nastavi nakon godinu dana, i to pomoćnikom koji mu, nažalost,
ne može adekvatno pomoći, odraz je te bešćutnosti koja odlikuje
Državu. Ona će se, hladna kakva je, pozivati na članke i zakone,
odluke i pravilnike, paragrafe i stavke, no ništa od toga bit
priče ne može promijeniti. Je li Država pitala Antonija koja je
njegova potreba? Je li, naposljetku, Država i sama trebala znati
koja je njegova potreba!?
Država, dakle, jeste hladna neman, no čine je ljudi. U ovome
slučaju oni imaju svoja imena. Ministar znanosti, obrazovanja i
sporta Vedran Mornar, župan Predrag
Štromar i zamjenik župana za društvene djelatnosti
Alen Kišić, pročelnik Upravnog odjela za
prosvjetu, kulturu i sport Varaždinske županije Miroslav
Huđek te ravnateljica škole Zdravka
Grđan. Od njih se očekivalo da naprave ono što je
najbolje za ‘našu’ djecu. I jedino oni mogu ispraviti ono što je
pošlo krivo.
Priče izgubljene u nijemosti i nevidljivosti
Priča poput Antonijeve nije izoliran slučaj. Međutim, preveliki
broj tih priča ostaje nam nepoznat, izgubljen u nijemosti i
nevidljivosti, paraliziranosti i nemoći.
I, zaista, očekivati od Države rješavanje naših problema i
prepoznavanje naših potreba čini se posve promašenim. Jer Država
jeste hladna neman. No iznikla je, volimo u to vjerovati, iz
potrebe da služi narodu i stoga je jedino narod može obuzdati i
natjerati je da mu zaista služi.
Sasvim jednostavno – Država je tu radi naroda, a ne narod radi
Države. Nije zgoreg toga se prisjetiti uoči ove nedjelje i
parlamentarnih izbora. Jer ako su nam već najizgledniji kandidati
za premijersku funkciju, Zoran Milanović i
Tomislav Karamarko, besprizorne kukavice koje se
skrivaju iza zastave hinjenog domoljublja, mora li narod
slijediti njihov primjer? Majka i sin hrabrost pokazuju nam da se
može i drugačije.
Goran Štimec – Dežurni namćor –
5.11.2015.
