Više im zaista baš ništa nije sveto.
Nakon što su opljačkali cijelu državu, uništili gospodarstvo,
uhljebili svoje kćeri, ljubavnice, rođake i kumove u već debelo
prekorpulentnom javnom sektoru te tijekom toga vremena počinili i
podugačak niz drugih nestašluka na koje se nitko više niti ne
obazire, sada su, u svojoj posvemašnjoj nezajažljivosti, jer čini
se kako im nikad nije bilo dovoljno i kako im nikad neće biti
dovoljno, odlučili uzeti nam i ono posljednje što nam je
preostalo – da se dostojanstveno i u miru prisjetimo svojih
predaka, preminulih majki i očeva, baka i djedova, drage nam
rodbine ili prijatelja…
Svi sve znaju, ali šute
U sitne noćne sate, kada se prestaju zabavljati svojim aktualnim
grotesknim igrokazom koji velevažno i smrtno ozbiljno nazivaju
predizbornom kampanjom, ti se pripadnici ljudskoga roda, naroda
hrvatskoga, plemena varaždinskožupanijskoga, u puku najčešće,
sada već gotovo s pejorativnim značenjem, poznati i pod nazivom
političari, okupljaju po grobljima širom županije, pipke svoje
korupcijske hobotnice potom rašire po mreži aleja, prolaza i
puteljaka između niza tuja i čempresa, obasjani tek blagim
odsjajem prerano upaljenih lampaša, te tada, vješto se skrivajući
od nadzornih kamera – kradu naše cvjetne aranžmane!
Svi to znaju, javna je to tajna, ali nitko ništa ne poduzima u
vezi ovoga društvenog problema koji se periodično ponavlja svake
godine uoči blagdana Svih svetih. Niti će policija izvijestiti o
tome, niti će državno odvjetništvo okom trepnuti na brojne
prijave građana koje zatrpavaju ladice već pretrpanih radnih
stolova, pa stoga niti će pravosuđe biti u prilici odraditi svoj
dio posla. Naravno da ni mediji, korumpirani kakvi već jesu, neće
zapisati nijednu rečenicu o tome kako političari kradu. Naše
cvjetne aranžmane.
Hrvati ne vjeruju nikome i ničemu
Čini se stoga, s obzirom na sve navedeno, da hrvatski građani s
pravom nemaju povjerenja u politički sustav, policiju i
pravosuđe, kao što je to pokazalo recentno istraživanje
Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).
‘Kako živite?’ naziv je toga istraživanja, koje je nastojalo
ispitati, kako je ono pisalo – ‘bitne sastojke koji oblikuju
blagostanje i dobrobit stanovništva te njihovo povjerenje u
sustav’ i još štošta. Kako živimo? Odlično, dragi OECD, evo, sve
je na svome mjestu, nemamo baš nikakvoga razloga žaliti se, imamo
tek jedan mali problemčić – ne vjerujemo nikome i ničemu! Al’
drago nam je što u tome očajanju nismo sami, već da mizeriju
dijelimo sa Srbijom, Bugarskom, Portugalom i Ciprom. A sad
prošeći i ne diraj mi cvjetne aranžmane!
Malo nas je, al’ smo govna
Mogao je OECD uštedjeti pozamašnu količinu novaca namijenjenih
ovom istraživanju da je samo malo prošvrljao općim mjestima
hrvatske popularne kulture, u kojoj jedno od središnjih pripada
onome splitskom grafitu, sada već općoj pučkoj paroli – ‘Malo nas
je, al’ smo govna’. Ne bi bilo loše prisjetiti se ovih dana te
gotovo i prosvjetljujuće i prosvjetiteljske poruke, kada prilikom
obilaska grobova naših najdražih možda susretnemo i razne čačiće
i stričake, štromare i habeke, batiniće i ilčiće ili bilo koje
druge koji imaju namjeru zastupati naše interese u hrvatskome
parlamentu nakon 8. studenoga…
Ne, nisu oni došli ukrasti naše cvjetne aranžmane, u to ipak
možemo biti uvjereni. Na groblju su iz istog razloga kao i svi mi
ostali. No tko onda krade? U potrazi za odgovorom na to pitanje
osvrnimo se malo oko sebe, a ako ni to nije dovoljno, zavirimo u
spomenuto istraživanje OECD-a. Ono nam, naime, pokazuje još
nešto, a to je da ne vjerujemo ni jedni drugima. Možda s pravom?
Smeće unutra, smeće van
Jer iako ona narodska mudrost zbori da ‘riba smrdi od glave’, ja
sam skloniji voditi se mišlju da ‘riba smrdi od repa i smrdi
cijelim tijelom’. Gledamo li stvari na taj način, naši
predstavnici u središnjem nacionalnom političkom tijelu, kako bi
to rekao nanadmašni, nažalost preminuli, američki komičar George
Carlin, upravo oni su, eto, ono najbolje što imamo za ponuditi.
– Pa, što ljudi misle, odakle ti političari dolaze? Ne padaju s
neba. Nisu došli kroz membranu iz druge stvarnosti. Dolaze od
naših roditelja, iz naših obitelji, naših domova, naših škola,
naših crkvi, naših poduzeća i naših sveučilišta i mi ih biramo.
To je najbolje što možemo! To je sve što imamo za ponuditi, to je
ono što naš sistem proizvodi: smeće unutra, smeće van!
Stoga ne bi bilo zgoreg zapitati se: ako su oni ono najbolje, što
smo onda mi?
P.S. Sasvim netipično za jednu kolumnu, ovoga puta dijelim i
spomenuto komičarsko remekdjelo neprežaljenog Georgea Carlina,
kao više nego koristan vodič pred izbore 8. studenoga.
Uživajte!
Goran Štimec – Dežurni namćor –
29.10.2015.
