Svakog novinara danas možeš kupiti za stotinu kuna!
Izgalamio je to prije koji dan na radiju neki od slušatelja,
jedan iz grupe onih koji, uletjevši u takozvani ‘kontaktni’ dio
emisije, obraćanje javnosti započinju već poslovičnim ‘jesam li u
eteru?’, što je, vjerojatno ste uočili tu pravilnost, prvi
pokazatelj patologije koja će se manifestirati u sekundama koje
slijede.
Izbacio je spomenuti slušatelj potom još cijeli niz rečenica,
kojima sam trenutno, čisto radi mentalne higijene, zaboravio i
sadržaj i smisao, ako prihvatimo mogućnost da ga je uopće bilo.
Ali spomenuta tvrdnja iz uvoda nešto je preko čega nisam mogao
tako olako prijeći. Ne, nikako, svatko ima svoje granice preko
kojih ne da!
Moja tarifa daleko je viša
Sasvim je jasno da su novinari, čisto po prirodi svoga posla,
spremni, ili bi barem trebali biti spremni, otrpjeti
najraznolikije uvrede i poniženja. Ali izjava da se svakog
novinara danas može kupiti za stotinu kuna bezočna je laž,
gnjusna i zlonamjerna. Stoga sam osjetio snažnu potrebu reagirati
i sprati ljagu koja je time bačena na novinarsko zvanje.
Istina je, zapravo, da ne znam sasvim precizno kakav je slučaj s
kolegama iz drugih medija i redakcija, ali moja tarifa daleko je
viša od spomenutih stotinu kuna. Za tih pišljivih stotinu kuna
nisam voljan čak ni pritisnuti onu zelenu tipku na mobitelu kada
taj nesretni uređaj počne zvrndati, a kamoli da pristajem
napisati nešto što bi netko volio da napišem.
Nije lako biti postojan u vjeri
Razmišljao sam jednako tako i naizgled davne 2011. godine, kada
je svoj politički uspon (prema provaliji, kao što sada možemo
nedvojbeno posvjedočiti) započeo Goran Habuš.
– Gospodine Habuš, sada kada ste strpali dosadašnjeg
gradonačelnika u bajbok, vrijeme je za jedan novi, bolji i
pošteniji Varaždin. Vjerujem u Vas, jasno vidim da nam slijedi
svjetla budućnost, ali, znate, u današnja vremena nije lako biti
postojan u vjeri kada u novčaniku čovjek nosi tek vozačku dozvolu
i iskaznicu gradske knjižnice.
Maniri vrsnog pregovarača
Započeo sam tako, manirom vrsnog pregovarača, razgovor s budućim
varaždinskim gradonačelnikom. Goran Habuš sjedio je nasuprot
meni, šutke otpuhujući dim cigarete, dajući mi znak neka
nastavim.
– Bit ću posve otvoren. Svojim ulizivačkim medijskim napisima,
kao i neupitnim utjecajem kojeg imam na urednika, pobrinut ću se
za stvaranje uvjeta za Vašu pobjedu na predstojećim izborima za
gradonačelnika – rekao sam i dramatski zastao pa nastavio: – Ali
to ima svoju cijenu.
Dvoje pametnih brzo se dogovore
Habuš je otpuhnuo još jedan dim pa napokon izustio ono što je
trebao izustiti: – Koliko?
– Pa, ovako, khm… – opet sam uzeo kratku stanku, hineći da taj
tren razmišljam o cijeni, iako sam već danima imao u tančine
razrađen pakleni plan. – Dakle, bit će dovoljno desetak kila
paradajza, jedna gredica krastavaca, par sadnica paprike, pokoja
glavica kelja, nešto raštike, pa onda, jasno, mrkva, celer,
peršin, nešto od začinskog bilja, jagode… E, da, i šparoge!
Zapravo, gotovo sve osim graha i ostalih mahunarki. Znate, one me
napuhavaju – odgovorio sam.
Budući gradonačelnik ponovno je otpuhnuo dim i potom pružio ruku
pa dodao: – Dogovoreno.
Prljavi posao uspješno obavljen
Tako je, eto, ne znaju to ni moji najbliskiji prijatelji, nastala
Udruga Gredica i Čudesni vrtovi, društveni vrt u Biškupcu koji na
stotinjak parcela okuplja otprilike jednako toliko gradskih
obitelji koji za svoje potrebe uzgajaju vlastito povrće i
istovremeno se druže i opuštaju, gotovo se može reći –
iscjeljuju.
Ja sam svoj prljavi novinarski posao obavio najbolje što sam
mogao, a novi gradonačelnik nakon izbora dokazao je da drži do
svoje riječi.
U svibnju 2012. godine livada u Biškupcu je izorana, vrtovi su
parcelirani, a građani nahrupili u broju iznad svih očekivanja.
Ostalo je povijest. Varaždin će se dovijeka moći hvaliti
činjenicom da je bio prvi grad u Hrvatskoj u kojem je osnovan
društveni vrt. Nakon toga isti primjer počeli su slijediti i
mnogi drugi gradovi u zemlji.
Moral je za one slabašnog karaktera
Jesam li ikad požalio zbog tog nemoralnog dogovora? Nikad. Do
morala ionako drže tek osobe slabašnog karaktera, vrijednih
prezira zbog djetinjasta uvjerenja u vlastitu samopravednost. A
za ono što sam dobio zauzvrat, s druge strane, itekako je
vrijedilo prodati ono malo ugleda što sam, uvjeravao sam sam
sebe, uživao.
I ne samo da sam zauzvrat dobio sve ono što sam tražio. Dobio sam
i daleko, daleko više – stotine i stotine sati predanog
volonterskog rada. Nešto što je nemjerljivo naspram onih deset
kilograma crvenog paradajza sorte volovsko srce i velikih
tamnozelenih mesnatih listova raštike iznikle iz imotskog
sjemenja.
Dodatak za one kojima treba sve nacrtati
Je li se sve to zaista točno tako dogodilo? Ne, nije. Ali to u
ovome trenutku zapravo nije ni bitno, jer se moglo dogoditi.
Bitno je nešto drugo. Bitno je odaslati poruku kao svojevrsni
odgovor onom galamdžiji iz radijskog etera, kao i mnoštvu drugih
koji razmišljaju na sličan način, a ta je da kriminal, korupcija
i kršenje svih profesionalnih normi u novinarstvu, naravno,
postoje, kao, uostalom, i u cijelom nizu drugih zanimanja, ali da
se kriza u medijima ne može riješiti površnim generalizacijama i
simplifikacijama.
Naše društvo u neprestanoj je potrazi za općim krivcima za opće
nezadovoljavajuće stanje. A najglasniji u toj potrazi, nažalost,
prečesto su kukavni sitničavci koji u javni prostor nisu spremni
istupiti svojim imenom, prezimenom i likom. Za razliku od njih,
novinari, kakvi god bili i kako god obavljali svoj posao, to rade
pod imenom, prezimenom i likom dostupnima javnosti. To čini
veliku i važnu razliku.
Poruka za kraj
I, na kraju, da bude posve jasno zašto su u ovoj priči svoje
mjesto našli i varaždinski Čudesni vrtovi: svima onima koji su me
proteklih godina tendenciozno ispitivali kako smo tako
jednostavno uspjeli realizirati projekt Čudesnih vrtova, svima
onima koji su me uvjeravali kako je to samo zato jer sam si,
znaju oni pouzdano, ‘dobar s Habušom’, a posebno onima koji su
bili uvjereni da je upravljanje jednim običnim društvenim
vrtovima lukrativna funkcija s koje se novac obilno slijeva u moj
do jučer prazan novčanik, poručujem isto ono što je jučer jedan
od onih državnih ministara, sasvim neprilično i u afektu, poručio
tamo nekim osobama u Vrlici.
U kontekstu ove moje osobne ‘ispovijedi’ ta poruka možda jest
neprilična, ali nikako nije u afektu.
Goran Štimec – Dežurni namćor –
22.10.2015.
