Podzemne vode probile su u muzej na Starom gradu.
Isušivač prostora Trotec TTK 175 isprekidano je zujao dok sam
došla uzeti informacije za izvještaj.
Djelatnici muzeja prošvercali su isušivač iz poplavljenog
Karlovca kao što su Kolindini frendovi devedesetih švercali
tenkove u Crnu goru. Znaju muzealci kako se to radi, godine
iskustva u struci zapisale su tu sposobnost duboko u genetski kod
muzealačkog bića. Svaki dan neko zove u ured ravnatelja:
– Daj mi posudi baroknu sliku za izložbu u Zagrebu!
– Ne može, ne može – odmahuje ravnatelj glavom – gnječiš mi jaja,
stari, gnječiš mi jaja. Znaš li ti koliko je vrijedna ta slika?
– Ja ću tebi posudit’ bistu onog papka koji je dugo bio ban.
Vratit ću ti sliku bez ijedne ogrebotine, majke mi, pa sjećaš se
kad smo bili klinci da sam ti vraćao CD-e Sex Pistolsa bez ijedne
črkice na disku.
– Ajd, može, može – brunda ravnatelj kao Tony Soprano gledajući
kroz prozor Kule stražarnice.
Uskoro zove novi klijent.
– Daj mi posudi stolac Beatrice Korvin, treba nam za snimanje
neke trule hrvatske povijesne sapunice.
– Gnječiš mi jaja, stari, gnječiš mi jaja. Znaš li ti koliko
vrijedi taj stolac?
– Ma neće mu biti ništa, taj je stolac jači od Mundusovih, evo,
ja ću vama dati kovanice za izložbu korumpiranih Habsburgovih
uhljeba.
– Ajd, može, može. Korumpirani Habsburgovi uhljebi uvijek su
aktualni.
Težak je život čuvara kulturne baštine. Nitko to ne vidi. Nikad
televizija neće prikazivat muzeje i njihove radnike koji u
sablasnoj tišini proučavaju spise i kataloške jedinice tražeći
način da aktualiziraju i učine zanimljivima dosadne događaje iz
povijesti i trule biografije učmalih vladara kojima je jedino što
su znali bio odlazak na lov u Zelendvor.
– Muzealci su naizgled kulturni štreberi, ali u stvarnosti teški
su anarhisti s urođenim smislom za šverc – šapnuo mi je domar,
koji je džogerom brisao portret bana Nadasdyja.
Muzejski je vodič, psujući tehnologiju i Hrvatske vode, žezlom
varaždinskoga gradskog suca iz 1464. udarao po Trotecu, koji je
kašljucao kao frižider marke Obodin u ‘Pustinjama’ dubrovačkog
pisca Rade Jarka.
Uključila sam aplikaciju za snimanje na mobitelu i prinijela mu
uređaj do usta.
– Ovo sranje od isušivača ne radi kako treba. Čekam da dođe netko
iz Hrvatskih voda – u šoku je govorio u moj ajfon – poplava će
uništiti pokućstvo grofova Erdödy. Već ja došla do pola nogica! –
paničario je osvrćući se bespomoćno oko sebe.
Kad je vidio što domar radi s portretom bana Nadasdyja, pomirio
se sa sudbinom. Uzdahnuo je i počeo gacati prema sakristijskom
ormaru Mathiasa Saurera iz 1742. godine. Otključao je vratašca s
Isusekom na križu, izvadio pljosku i povukao se šljapkajući u
baroknu sobu, u kojoj je varaždinski veliki župan Tomo Bakač
Erdödy prašio svoju ženu, i legao na krevet.
– Možete li, molim Vas, isključiti snimalicu i pustiti me da
tugujem u miru – povukao je iz pljoske potuljen kao car Franjo
Josip nakon što mu je talijanski anarhist Luigi Luccheni
ustrijelio ženu Sisi.
Očajavanje muzejskog vodiča prekinuli su glasovi koji su dolazili
iz prostorije u kojoj su grofovi Celjski priređivali
bambus-partyje s pripitim osmanlijskim trbušnim plesačicama i
kćerima varaždinskih obrtnika za habsburške tatine sinove. U sobi
su sjedili ravnatelj muzeja i direktor Hrvatskih voda.
– Kako je došlo do poplave, druže direktore? Pa mi smo na deset
metara visine.
– Čudni su putovi Gospodnji – odgovorio je direktor Hrvatskih
voda.
– Pa kako ćete to sanirat?
– Dignut ćemo nasip na bedemu.
– Ali bedem je već jako visok, ne može nam poplava ništa.
– Radi zaštite od poplava dužni smo obraniti Varaždin od štetnog
djelovanja voda. Moramo nasipati zemlje na bedem još barem deset
metara.
– Gnječiš mi jaja, direktore, gnječiš mi jaja, pa nema te poplave
koja bi mogla biti veća od bedema.
– Ti si naivan i trijezan, a to je nedopustivo – rekao je
direktor otimajući pljosku muzejskom vodiču – a što ako
Austrijanac digne branu i cunami udari po gradskoj jezgri? Ti nas
Austrijanci jebu još od Austro-ugarske – točio je brlju
ravnatelju u kristalnu čašu iz koje je grofica Lujza eksala
koktele slaveći smrt supruga grofa Arthura von Schlippenbacha.
– Austrijanci vas kritiziraju jer razvaljujete meandre i tako
uništavate prirodna poplavna područja, a onda vam voda preplavi
kanale i nastane dvostruka šteta – ukorio ga je ravnatelj muzeja.
– Mogu oni meni popušit.
– Kol’ko će koštati taj nasip?
– Stotinjak milijuna.
– A da samo pojačate zaštitu da nejdu podzemne vode?
– Ne, ne, mi smo dužni preventivno, redovito i izvanredno braniti
Varaždin od poplava. Tako piše u pravilniku. A i već smo
raspisali natječaj i odabrali izvođače.
– Tko je izvođač?
– Moj rođo iz Vodogradnje.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
21.10.2015.
