– Nietzsche je svoje filozofe suvremenike nazivao ‘zeljoglavcima’
– rekao je Vilibor držeći glavicu varaždinskog zelja kao Hamlet
lubanju za vrijeme monologa pred Ofelijinim grobom – a ja ću
svoje političare suvremenike nazivati batatoglavcima – okrenuo se
prema fotografu lokalnog lista i pogledao ga u oči – zato što ja
uzgajam batate u Međimurju – pojasnio mu je.
Glavicu zelja maznuli smo u Vidovcu na Zeljarijadi. Budući da je
Kolinda bila pokroviteljica Zeljarijade, a ja sam njena PR-ovka,
bili smo ovlašteni za pristup kuhinji i uzeli smo glavica koliko
smo mogli ponijeti iako su se mlađi članovi nećkali.
– Ne pitaj ništa. Nikad ne znaš kad ćeš sljedeći put jesti –
opominjali su stariji članovi mlađe, kojima je bilo neugodno u
javnosti nositi zelje pred curama u gala haljinama, koje su išle
na tamburaše Begine, ali zato u sinagogi već gotovo mjesec dana
kuhamo krpice sa zeljem za aktiviste.
Kažu da nemaju para da plaćaju volontere kao Josipović pa im
ovako dajemo topli obrok.
Sreća i bol
– Ispunjenje čovjek ne postiže tako da se trudi da izbjegava bol,
nego da bol prihvati kao prirodan i neizbježan korak prema nečemu
boljemu – tresao je Vili glavicu zelja – bez velike boli, nema
velike sreće. Sreća i bol u osmotskoj su ravnoteži. Jedno bez
drugoga ne može – smirio se i pogledao prema zidu.
Jedan od članova pravio je grafit: ‘Smrt Hrvatskim cestama –
živjela ruta Možđenec – Sudovec’. Fotograf je škljocajućim
rafalima aparatom zamahnuo prema zidu.
Slušali smo radio, prijam je bio loš, psovali smo ZAMP, no na
svim stanicama govorilo se o Međunarodnom danu bez grudnjaka.
– Kakve veze ima skidanje grudnjaka s potporom ženama koje imaju
rak dojke? – pitala je Vilijeva zaručnica Vladimira članice Živog
zida, koje su u znak prosvjeda sjele na pod.
– Mislim. Ili nećemo nikad nosit grudnjak ili ćemo ga nosit
stalno. Ove su debilane iste kao ono polijevanje kantama hladne
vode – zborila je.
– U tome nema simbolike – nadovezao se Vili – ako želiš nekome
nešto dati i iskazati suosjećanje, onda moraš biti spreman
žrtvovati nešto. Isto kao što nema sreće bez patnje. Nietzsche je
to dobro znao. Zamisli da ovo varaždinsko zelje nije šibao vjetar
ili mučila suša ili napadao puž, ono nikad ne bi izraslo u ovako
kvalitetnu glavicu. Isto kao ni moj batat. A što te žene koje
skidaju grudnjake i pokazuju se na fejsu čine za oboljele od
raka? Ništa. Samo promoviraju sebe. Kao Kolinda – tako je govorio
Vilitustra.
Vilitustra
Fotografu ništa nije bilo jasno. Netko je prebacio na Yammat FM.
Maja Šulentić govorila je o bezgrudnjačkom danu.
– Skinuo bih ja Maji grudnjak kao varkomovci vodomjer siromasima
– ponosno će fotograf pružajući haj fajv Viliju, koji je napravio
kiselu facu.
Zadivilo me to što je Vilibor govorio o Nietzscheu. Između tog
jaza između onoga što smo sad i onoga što jednoga dana želimo
postati, mora doći bol, poniženje, zavist i strepnja. Sve su to
osjećaji koji živozidovci osjete na terenu družeći se sa
siromašnima. Bilo me malo sram što sam se ja preko političke veze
nepošteno uhljebila u prosvjeti, a ovi ljudi ostaju bez kuća,
struje i vode. Ali i meni je bilo teško kao samohranoj
kolumnistici, radeći za tri lajka i dva pohanca tjedno.
– Zeljoglavci poput ovog fotografa misle da sreća i ispunjenje
moraju doći lako, sami od sebe, ali takvo razmišljanje vodi
urušavanju nas kao osoba. Tjera nas da se prerano povlačimo i
pred najmanjim izazovom koji bi nas mogao učiniti boljima –
govorio je skidajući slojeve zelja.
– Nabijem vaš pop-nihilizam na tuki. Ja volim sretne ljude, koji
su non-stop za feštu, idem na Kero benz u Turčin, a vi ostali ili
možete sa mnom ili tu filozofirajte – uvrijedio se fotograf.
Vilibor je nastavio trgati listove zelja pružajući ih ženskim
članicama.
– Prije sto godina Njujorčanka s velikim sisama dva je rupčića
povezala trakom da bi joj poprsje izgledalo ljepše ispod haljine
i tako je nastao grudnjak. U spomen na taj dan mi ćemo obilježiti
Međunarodni dan bez grudnjaka na izvorni način. Listove zelja
povezat ćemo u kreaciju zbog koje će nam zavidjeti i Ivan Mesek.
Sad vas molim da dobro razmislite o ovim riječima, pomislite na
osobu koja vas najviše nadahnjuje, skinite sadašnji mekani
grudnjak koji bezbrižno nosite i stavite ovu kreaciju, koja će
biti hladna, neudobna i skliska, ali zato će vas osloboditi, ne
samo od žuljeva na ramenima i pritiskanja žica nego i psihološki,
jer ova je gesta prepuna moćne simbolike – završio je govor
pružajući nam kreacije od listova varaždinskog zelja spojenih
klicama batata.
Pomislila sam na Fridricha Nietzschea i skinula grudnjak.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
14.10.2015.
