Ne baš tako davne 1994. godine UNESCO je 5. listopada proglasio Svjetskim danom učitelja. Wikipedija kaže: ‘Taj je dan prigoda da se pokaže da je rad učitelja i nastavnika prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj društva te da se kao takav i cijeni. Cilj Svjetskog dana učitelja je mobilizirati podršku za nastavnike kako bi se osiguralo da će učitelji i dalje ispunjavati potrebe budućih generacija te podići obrazovanje na razinu društvene važnosti i izvući učitelje iz poluanonimnosti i dati im društvenu važnost koju zaslužuju. Prigoda je to i za isticanje važnosti rada svih učitelja i nastavnika i njihov utjecaj na razvoj društva u cjelini, te da se naglasi važnost te profesije, ali i samog obrazovanja čiji su oni nositelji, stoga se taj dan obilježava u više od 100 zemalja svijeta, pa tako i u Hrvatskoj.’
Pišem ti pismo al’ na istoj plaći ipak nismo
Iako je ovogodišnji Dan učitelja velik dio prosvjetara proveo u štrajku usput brišući pljuvačku javnosti sa sebe i otirući tragove šamaranja vlasti s lica, ministar je poslao cirkularnu e–mail čestitku svojim podređenima. PDF dokument točnije rečeno. U tom pismu piše da nas voli sve više i da će se: ‘…zalagati za sustavno poboljšavanje općeg materijalnog položaja učitelja, nastavnika, profesora i stručnih suradnika uz uvođenje ciljanih mjera kojima se potiče i nagrađuje izvrsnost i inovativnost.’
Dirljivo, jel’ da? Možda on to zaista tako i misli, al mislimo mi svi svašta, mašta nije ograničena, ali mogućnosti jesu. Kad bi se dalo s valutom ‘obećanja’ platiti režije, nitko štrajkao ne bi i svi bi živjeli u slozi, miru i ljubavi. Ovako, hvala gospodinu ministru na slovima, moglo se odavno prijeći s riječi na djela jer pisma sličnog sadržaja primamo već 21 godinu. Možemo s njima lijepiti tapete jer su istog uzorka. Izvrsnost i inovativnost u prosvjeti još uvijek su u našoj državi u pelenama, bez potpore nadležnih i na savjest i hrabrost pojedinih učitelja, a bez ikakve nagrade. Ni materijalne ni nematerijalne. A ni učionice nam nisu bogznakako opremljene za razliku od nekih ureda koji i kupaonice imaju.
Dobili su neki prosvjetari i pismo podrške s čestitkama i od svojih osnivača – gradova, općina i županija. Ali… Osim pisama – ništa. Samo ‘love is in the air’.
Obilježavanje Dana učitelja
Svaka škola ima svoj godišnji plan u kojem navodi koji će dani biti ‘nenastavni radni dani’. To su uglavnom dani kao što je bio petak nakon ovogodišnjeg Dana neovisnosti – predviđen kao dan za obilježavanje Dana učitelja. Tu spada i Dan škole i još neki takvi prigodni datumi ili događanja (primjerice ako se u školi održava neko međuškolsko/međugradsko natjecanje). Tih ‘nenastavnih radnih dana’ učenici uglavnom ne dolaze u školu (osim ako nemaju dogovorene neke projekte ili vannastavne aktivnosti) ali učitelji su dužni biti u ili oko škole.
Što znači ‘u’ ne treba puno i previše objašnjavati – neki ravnatelji lijepo pošalju ‘ljubavno pismo’ s opisom takvog ‘radnog dana’: ‘…razrednički poslovi, projekti, administracija, uređivanje unutarnjih prostorija škole i slično’. Uređivanje unutarnjih prostora škole? Razrednički poslovi? Administracija? Unutarnje poslove škole uređuje zna-se-tko. A razredničke poslove i administraciju savjesni učitelji pišu i noću, poglavito od kad imamo e–mogućnosti za to. Ne čekaju nenastavni radni dan. U prijevodu: dođite, sjednite i prodavajte zjale. A učenici slave kod kuće Dan učitelja, Dan škole, dan-već-nečega.
Oni koji su na Dan učitelja štrajkali taj su petak odradili da nadoknade propušteno gradivo. Oni koji nisu štrajkali podijeljeni su prema volji njihovih ravnatelja. Naime, ne postoji službeni, zajednički propisani način kako obilježiti Dan učitelja. Svaka škola svoju pjesmu pjeva u tonalitetu koji određuje ravnatelj. Ukoliko ravnatelj voli i cijeni zaposlenike svoje škole i kolege, onda ode u privatnom aranžmanu na nekoliko kazališnih predstava, odabere onu za koju smatra da će razonoditi njegove ljude i osigura sredstva u budžetu škole za posjet nekom kazalištu.
Neki drugi ravnatelji također osiguraju u blagajni škole novac pa odvedu svoje zaposlenike na neku izložbu, u muzej, ili na zajedničko druženje na nekoj večeri. Treća vrsta ravnatelja nikad nema novaca u blagajni pa tjera ljude koji su glasali da bude ravnatelj na izlete za koje nije ispitao interes ljudi, ali tako da si taj izlet narod sam plati, a ako ne želi ići na izlet koji im je ponuđen i platiti ga, narod mora doći u školu i potpisivati se kod dežurnih školskih špija da su na radnom mjestu. Oni najsnalažljiviji ravnatelji nađu susretljivu turističku agenciju pa im i ona pomogne u realizaciji nekog stručnog putovanja vezanog uz Dan učitelja.
Ni u babe nema džabe
U našoj domovini je sve nekako naopačke postavljeno. Pa tako i odnos prema djeci i prosvjetarima. Ulaz u muzeje i nacionalne parkove našim se učenicima naplaćuje, kao da isti ne zarade dovoljno na stranim turistima. Često se mi učitelji pitamo zašto se bar nama, koji odgajamo i učimo djecu da vole svoju domovinu i cijene njezina blaga, ne da neki bar simbolični popust na kulturna događanja i obilaske muzeja i izložaba? Vodimo djecu u muzeje, na izložbe, na kazališne predstave, a sami nemamo ni lipice popusta kako bismo prethodno pogledali što se nudi i odlučili kamo odvesti svoje učenike. Plati pa se klati.
Pitanja ‘Gdje je tu naše ministarstvo? Zašto nam bar to ne omogući?’ nameću se intuitivno. Pa nema prosvjetara toliko da će sad svi narhupiti u muzeje i kazališta i ovi će bankrotirati zbog kulturnog uzdizanja prosvjete po nižim cijenama. Jel’ bi propala država da prosvjetari dobe neke ‘prosvjetarske iksice’ s kojima će s popustom obilaziti kulturna događanja kako bi odlučili kamo i zašto odvesti i svoje učenike?
Đe smo mi, a đe je Europa, da ne spominjemo ostatak svijeta
U Španjolskoj, kad je Dan učitelja, svi su kod kuće. I djeca i učitelji. Nije kao kod nas da Dan učitelja uglavnom obilježavaju učenici i da mu se oni raduju zato što tog dana nema nastave. U Kazahstanu je taj dan izuzetno važan, pridaje mu se velika pozornost jer se u duhu UNICEF – ove zamisli daje prosvjetarima značaj koji zaslužuju. U Kazahstanu ‘je red’ da učenici na Dan učitelja svojim učiteljicama daruju cvijeće u znak zahvalnosti za sve što one rade za njih. Dakle, nije iz reklame, ali zaista: ‘Gdje ima volje – ima i načina.’ Pametnom dosta.