Toliko se trsimo optužiti cajke za sve naše probleme da nam promiču oni pravi. Naravno, cajke su očiti problem, one su tu, čuju se na svakom koraku. Ali nisu one (najveći) problem, one su samo logična posljedica. Čega? I treba li se protiv njih boriti klasičnom glazbom? Rock glazbom? Nečim trećim? Ne treba se boriti protiv cajki, treba se boriti za društvo koje cijeni više sfere ljudske svijesti i koje ne pristaje na to da je život nagon.
Najgore u cajkama su prizemni stihovi – pandan vulgarnom humoru i na osjetila svedenoj zabavi; stihovi (humor i zabava) puni nagonima vođenih posljedica – pijanstvo, preljubi, seks.
Melos cajki je takav kakav je. Vjerojatno potječe još od ritma udaranja kamenom u kamen. I zaista tko može uživati u tome? Kako se čini – mnogi.
Ta jednostavna stihovlja su čini mi se posljedica dvaju paralelnih shvaćanja. Prvo je da život nema smisla, tj. da nema smisla izvan okvira spomenutog, da nas ovo uređeno društvo i pravo drugoga na slobodu, izbor i život guši, pa ispušne ventile nalazimo u instinktivnom pogledu na svijet, a drugi je kult sreće.
Kult sreće koji je toliko prisutan u našim glavama da ga jedva uopće i možemo detektirati gdje počinje, a gdje završava. To je onaj kult koji dolazi sa zapada i govori nam da u svakom trenu moramo osjećati ekstazu. Ili zato jer dišemo ili zato jer smo kupili nove natikače ili zato jer u susjedstvu nastupa naš omiljen pjevač.
Osobno izbjegavam one događaje koji se promoviraju kao zabavni, u smislu – dođite, sjednite kao tuke i mi ćemo raditi sve, samo da vama bude zabavno. Vi ne trebate ništa. Ni razmišljati, dapače, nemojte razmišljati. Taj isprazan koncept kojim se promoviraju razni događaji u pozadini imaju istu onu agendu koju je imala i inkvizicija. Nitko ne smije tumačiti Bibliju, samo crkveni oci. Svatko tko pokuša osporiti vjerovanja – protivnik je i treba ga spaliti. Tako je i u kontekstu ovih događaja. Nemoj se zamarati i nemoj zamarati druge. Tikva je najljepša dok se reže, a zelje dok se gazi. Koga briga da li se iz zelja može napraviti instalacija, a iz tikve metafora.
Dakle, nemojte razmišljati. Idite i spalite si novčanike, mozgove i opustošite si dušu. Lakše će se vama vladati. Da bi netko mogao uživati u nečemu za što treba i vlastiti napor, za početak mora od svijeta očekivati da ga svijet neće usrećiti.
Mora spoznati da sreća dolazi iz osobnog napretka, a ne iz izvanjskih okolnosti koje samo površno diraju koga ili što i čine nas trenutnim pijunima koji kao ovisnici tragaju za akcijama, jeftinom zabavom i onim drugim (drogom) koji će nas usrećiti. Čim droge nestane, nestane i naše sreće. Jer ona nikada nije ni bila u nama, samo mi to od silnih reklama nismo ni primijetili, zaveli su nas, namamili.
Puno više od cajki djecu nam kvare smijanje i zabava. Zašto? Jer djeca ne razvijaju svoje vijuge, ne potičemo ih na razmišljanje i snizuju im se kriteriji. To je kao da djeca uče zbrajati na kuglice. Nikada neće razumjeti ni kompjuter ni programe ni čemu sve to.
Dođite, veselite se, smijte se, bit će zabavno. Nećemo razmišljati o ničemu, samo ćemo plesati, veseliti se. Sve to bez pozadine i bez ravnoteže – nije dobro.
Odgajamo konzumente, sljedbenike, ljude koji se neće znati nositi s teškim jer neće naučiti. Znat će samo da im nije smiješno i to će biti to. Oni žele smijanje. Oni se ne znaju nositi s gubitkom ili odlaskom jer ga nikada nisu probavili na pravi način pa pjevaju pjesme s prizemnim stihovljem i udaraju kamenom u kamen.
Zabava, smijanje, veselje, sve je to legitimno i toga treba biti. Pa ne možemo vječno plakati i sažalijevati sebe ili druge. Ili samo mantrati o smislu života. Imamo pravo na taj život. Ako imamo.
No koristite zabavu s velikim oprezom. Zavest će vas i iz vas napraviti samo tijela bez duše, izravnat će vam moždane vijuge po kojima će se klizati besmisleni razgovori, a cajke će se kao na toboganu spustiti u močvaru nastalu od ustajalosti. Tamo će se kao korov razmnožiti i ubit će i floru i faunu.
Cajke možemo pobijediti samo učenjem, promišljanjem i da – meditacijom. Svako jednoumlje sužava. Samo otvaranjem možemo zatvoriti neka vrata. Propuh nije neprijatelj, on je prijatelj u ovom slučaju. Ali svi znamo da je propuh jedan od najvećih neprijatelja svakog Balkanca koji imalo drži do sebe i svojeg (fizičkog!) zdravlja.
Do nekih boljih vremena, generacija i ljudi, nadamo se da neće cajke kao Pac-Mani pojesti sve ulice ovog i svakog grada. A paralelno idemo ispočetka, od onih koji su tek progovorili i kojima je paprika – paprika, Zak bedak, a bubamara životinja. Nisu problem narodnjaci, problem je narod.
