Sva sretna što sam se napokon uhljebila u prosvjeti, izlazila sam iz
zbornice, dok su me kolege nastavnici gađali čvarcima koje je u
povodu Dana učitelja iz Šanjekove mesnice donijela profesorica iz
hrvatskog jezika.
Moje šesto čulo probudilo se, anticipirala sam napad i kao Xena,
princeza ratnica, ulovila čvarak prije nego što me pogodio u
lice. Stisnula sam ga i drobeći ga u šaci unijela sam se
profesorici hrvatskog u lice.
– Trebala bih Vas kazniti – rekla sam joj – ali neću.
– Why not? – pitala me namještajući naočale za čitanje na čijim
je okvirima pisalo Ray-Ban – pronašla si Boga kad si s HRAST-ovom
mladeži molila protiv abortusa pred bolnicom? – spustila mi je,
na što su ju ostali u zbornici odobravajući potapšali po ramenu i
smijuljili se.
– Ako na svojem putu do cilja baciš čvarak na svakog psa koji
zalaje na tebe, nikad nećeš doći do cilja. Tako je govorio
Dostojevski – pokazala sam joj da se razumijem u njezinu struku,
književnost, da ju mogu pobijediti u njezinu području.
Sad je još snažnije počela popravljati naočale, poput kišnog
čovjeka, pokušavala me zastrašiti svojim skupim cviksama kao neki
dan ravnateljica Desigual haljinom i francuskom svilenkastom
čokoladom.
– Nemojte se praviti važni tim pepeljarama jer znam da ih niste
sami kupili, nego ste ih dobili džabe na temelju kolektivnog
ugovora – napala sam ju.
– Nije istina! – viknula je – morala sam ih doplatiti još par
tisuća jer šugava država pokriva naočale samo ako nisu skuplje od
3.326 kuna. A to je bilo kad sam radila kao asistentica na faksu.
Sad kao obična nastavnica u ovoj truloj srednjoj školi nemam
pravo ni na WC papir – briznula je u plač vadeći K-plus maramice
iz apšisane torbice – nemam čak ni za Violetine maramice s
mirisom dunje – jecala je.
Pokušala je otvoriti K-plus maramice da obriše nos, ali ljepljiva
traka ostala joj je među prstima, dok je omot i dalje ostao
zatvoren. Zgrabila sam joj torbicu.
– Aha! Iz New Yorkera! – poentirala sam – takvu i ja imam! Ti
uopće nisi imućna – otkrila sam njezinu slabost svima u zbornici
– sigurno simpatiziraš i Živi zid!
Školski sindikalni vođa baš je izašao iz ureda ravnateljice i
napravio selfi s djelatnicima iz zbornice u pozadini.
– Možda su dobili bitku, ali mi iz sindikata nikad se nećemo
prestati boriti za prava nastavnika! – uzviknuo je, a svi u
zbornici popratili su taj poklič ogromnim pljeskom.
– Kolegice iz hrvatskog, treba vas ravnateljica! – začuo se glas
ravnateljičine tajnice, koja je u svojoj sobici igrala babl vič
sagu na fejsu.
– Zašto me treba? – nastavnica hrvatskog prestala je plakati i
podignula obrve.
Odgovora nije bilo. U zbornici svi su pognuli glave. Čulo se samo
gulp gulp kako tajnica uništava mjehuriće na babl vič sagi.
Hodajući prema zbornici, nakratko me pogledala. Vidjela sam joj
strah u očima, izgledala je kao Nadežda Tolokonjikova iz Pussy
Riot kad je čula da ju je Putin poslao na robiju.
Unutra je bila kraće nego Branimir Mihalinec kod ministra
Mornara, a kad su se vrata otvorila, iz ureda ravnateljice izašla
je tek sjena žene od one koja je ušla.
– Dobila sam otkaz – podijelila je s nama svoju tragediju.
– Kako? Zašto? O ne! Stvarno? – ispitivali su ju nezainteresirano
kolege u zbornici grabeći čvarke iz košarice, a sindikalni vođa s
guštom je zgrabio zadnjeg.
– Rekla je ravnateljica da su dobili puno bolju djelatnicu s puno
boljim preporukama. Postala sam tehnološki višak.
– Koja je ta? – pitao je sindikalni vođa.
– Rahela Fulir Kiš, ona je dobila preporuke predsjednice RH –
potuljeno će – a nije još ni faks završila. Učinite nešto,
sindikalni vođo – molila ga je.
– Bez brige. Mi ćemo po onom članku Kolektivnog ugovora – češkao
se po tjemenu – poslati žalbu Ministarstvu, pa čak i u Ured
predsjednice – govorio je otvarajući francusku čokoladu kojom ga
je potkupila ravnateljica.
– Lažeš! – prozrela ga je nastavnica hrvatskog – To si rekao i
Martini iz filozofije i Petru iz povijesti, ali su svejedno
dobili otkaze.
Sindikalni vođa gutao je čokoladu kao da mu je to zadnji obrok
ikad.
– Aj’ ne seri, svake godine organiziramo domjenak za vas
nastavnike, kaj to nije dosta? Sad bi još i da se zamjerim
ravnateljici, a ti da umjesto mene dobivaš francuske čokolade.
Nisam glup – govorio je dok su mu zubi postajali sve crnji – Pa
nisam zabadava išel na sindikalne sastanke u Westin – posprdno je
zaključio pružajući meni kao novoj djelatnici sindikalnu
pristupnicu da se učlanim.
Ovi profesorski papci stvarno nemaju pojma kako se pravi štrajk i
izražava bunt. Mogli su dobiti besplatne instrukcije od nas koji
smo u jednom danu bojkotirali rad Filozofskog fakulteta. Nas su
buntu učili anarhosindikalisti iz Pule i Zagreba, a ne ove
mlakonje.
– Slušajte papci! – tražila sam pozornost – Naučit ću vas kako se
boriti za svoja prava. Svi izvadite vaše sindikalne pristupnice –
na što su svi posegnuli u torbe.
– Sad ustanite i odnesite ih na WC. Otvorite držač za toaletni
papir i umetnite sindikalne pristupnice u njega – nastavnik
informatike zapisivao je upute u blokić da ne bi zaboravio
postupak.
– To je prvi korak, a sad – ‘Pljas!’ – ošamarila sam nastavnicu
hrvatskog, koja je još histerizirala, i u ruku joj stavila veliki
šestar kojim profesor matematike crta kružnice po ploči.
– Sad ga ubodi u vrat – pokazala sam prstom prema sindikalnom
vođi – a njegovom ćemo krvlju na transparent napisati poruku: ‘Mi
nismo novi HEP!’.
Sindikalni vođa vidio je da više nema zajebancije.
– Odsad koristimo metode anarhista! – ohrabrila sam mlitavu masu
nastavničkih luzera da izađu iz Platonove špilje. Iz ruke
nastavnice hrvatskog istrgnula sam K-plus maramice i rastrgala
foliju.
– Ako ti među prstima ostane ljepljiva traka, a maramice
zatvorene, upotrijebiš silu – naučila sam ju kako se bore ljudi
koji žive na granici siromaštva.
– Hvala ti što mi nisi dala ribu, nego si me naučila pecati –
pogledala me poput mačke u čizmama.
Brisala je suze maramicama dok su profesori brisali dupeta
sindikalnim pristupnicama. Iz WC-a vraćali su se ponosito, s
prkosnim smiješkom na usnama, kao da su se oslobodili okova lažne
ideologije. I govana.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
7.10.2015.
