Kakva nam djeca izlaze iz škola, ne bi bilo zgorega da štrajk prosvjetara potraje dovijeka. Otprilike tako nekako mogao je ovih dana rezonirati poneki cinik, ovlašno analizirajući u novinama objavljene rezultate recentne ankete provedene na temu političke pismenosti hrvatskih maturanata.
Ispada tako da gotovo tri četvrtine učenika završnih razreda ne smatra da je NDH bila fašistička tvorevina, polovica se u potpunosti slaže s tvrdnjom da je homoseksualnost neka vrsta poremećaja ili bolesti te da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javne istupe jer na taj način loše utječu na mlade, njih četrdeset posto zalaže se za to da se zaustavi svaki pokušaj sudskog progona hrvatskih branitelja zbog zločina počinjenih u prvoj polovici devedesetih, a sedamdeset i tri posto njih uopće ne zna zaokružiti točan odgovor tko je hrvatski premijer čak ni kada im se ponude četiri moguća odgovora.
Što imaju današnji klinci?
Skandalozno i zastrašujuće, reći će neki, dočim će drugi umno vrtjeti palce pitajući se pritom kamo nam ide današnja mladost, gdje su joj temelji, u čemu pronalazi uzore, što čita, u što se zaklinje i na koga se poziva…
Generacija potpisnika ovih redaka imala je svoga Ćopića i Tribusona, imala je svoje Hladno pivo i svoj TBF, imala je Feral Tribune, svoga Jergovića, Lucića i Ivančića. Na tome je gradila neki svoj identitet, šminkajući ga, dakako, onime što je ukrala od starijih – Štulićem, Tenžerom, Mandićem i Alanom Fordom.
Generacije prije toga imale su svoj pank, Ramonese i Stonese, imale su svoga Krležu i Selimovića, svoga Šurjaka i Džajića, imale su svoga Broza, svoju ’68 i svoje Proljeće.
A što imaju današnji klinci? Imaju mobitele i cajke, otpuhnut ćemo rezignirano i rasprava će biti završena.
Opasna su vremena u kojima se stajališta očeva i sinova preklapaju
Današnje su generacije, složit će se mnogi, identitetski neprofilirane, opterećene ružnom prošlošću koja ih se ne tiče i usmjerene prema pogrešnim ciljevima. Općenito, prevladava neki dojam da su sve prijašnje generacije bile bolje, da su više znale, da su donosile važnije odluke i da su ispravnije gledale na svijet oko sebe.
Postavlja se, međutim, pitanje je li to baš tako. Bojim se da jako griješimo. Krenimo redom. Za početak, nekako mi se čini da su od današnje generacije klinaca gori upravo oni koji se sad čudom čude i zgražaju nad njihovim neznanjem i suspektnim vrijednosnim stavovima.
Svaka generacija podozrivo gleda na sve one koje dolaze nakon nje. Posebice prvu i drugu. Tako mora biti. Riječ je o nekoj vrsti biološkog, egzistencijalnog refleksa. Najzad, opasna su vremena u kojima se stajališta očeva i sinova preklapaju. Osobno se, jebiga, uz najbolju volju, ne mogu sjetiti da je moja generacija nešto rasturala Tuđmanove i Račanove ministre, a čisto sumnjam i da je generacija moga starog iz rukava sipala ondašnje guzonje i sve one golovrate piliće iz partijskoga inkubatora.
Sokrat, Goethe i Tesla nisu imali mobitele, Internet ni Facebook
Osim toga, u krivu su svi oni koji pretpostavljaju da je današnji tehnološki napredak garancija zrelosti i pameti. Veća količina mogućnosti trebala bi, smatraju neki, po defaultu rezultirati ingenioznim idejama. Genijalnost, međutim, nikada nije bila stvar množine. Posjedovanje pametnoga telefona nikoga nije učinilo genijalnim samim po sebi. U tom smislu, ne treba zaboraviti činjenicu da Sokrat, Goethe i Tesla nisu imali mobitele, Internet ni Facebook.
Na kraju krajeva – zadnje, ali ne i najmanje važno – današnje generacije, ti klinci koji bi sutra trebali biti nosivi stup ovoga društva, samo su projekcija nas samih. Onoga što mi jesmo ili onoga što bismo mi željeli biti. Kristalno jasna slika društva u kojemu žive. Ništa više i ništa manje od toga.
Imamo li stoga pravo tražiti od njih da budu drugačiji u ovdašnjem sustavu vrijednosti kojemu smo upravo mi iscrtali apscisu i ordinatu? Kako od njih tražiti da ne mrze nikoga ako smo baš mi ti koji smo mržnju učinili ustavnom kategorijom? Sjećate li se Referenduma? Kako od njih tražiti da budu benevolentni prema Srbima i pederima ako smo upravo mi ti koji pred njihovim očima razbijaju ćirilične ploče i pepeljarama s obližnjih štekata bombardiraju parade ponosa? Imamo li pravo tražiti od njih da uče i da budu pošteni ako im upravo mi vlastitim primjerom pokazujemo da u ovoj sjebanoj državi uspijevaju samo lopovi i snalažljivi? A biti snalažljiv kod nas znači zajebati zakon.
Nepošteno je sav teret krivnje svaliti na njihova pleća
Nepošteno je zato i pizdunski svaliti sav teret krivnje na njihova pleća. Bit će od njih dobrih ljudi. Bit će i lopova. Uvijek je lopova bilo, kako reče pjesnik, ali krivi možemo biti samo mi. Vazda je tako bilo i vazda će tako biti. Što im nismo, umjesto mržnje, u zalog prenijeli ljubav? Što im nismo usadili toleranciju i razumijevanje umjesto isključivosti? Zašto smo im, umjesto dobrote, na leđa natovarili sve naše strahove, crnjake, ustaše i partizane? Zašto smo im, umjesto mira, podarili samo naše ratove?
Pitate li stoga mene što bismo nadolazećim generacijama trebali namrijeti u baštinu, odgovorit ću vam onako, pravo ujevićevski – samo jednu kristalnu kocku vedrine. I ljubavi. To bi za početak bilo sasvim dovoljno. Život će ih već naučiti na zlo.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 6.10.2015.
