Slušam jedno jutro komercijalni radio nacionalne koncesije i pratim ranojutarnju temu. Počeli priču o propisanoj odjeći na poslu. Krenuli su s temom kako pojedine tvrtke imaju propisan način odijevanja, imaju radna odjela koja financira tvrtka. Bilo je i komentara slušatelja sa svojim iskustvima. Prednosti i nedostaci, izbjegavanje pravila, svojevoljnost i kreativnost.
Ranojutarnje besmislice za naciju
Tema dođe svom kraju, trebalo bi malo pustiti glazbu jer ljudi mogu gluposti slušati svega 3 do 4 minute. Na kraju voditeljice začine priču iskrenim izljevima kako je jedna od njih došla bez grudnjaka na posao, a druga u vrućim hlačicama!? I na to se smiju kao da su dvije tinejdžerke koje su upravo otvorile prvu pivu.
Naravno, promijenila sam frekvenciju i nisam dočekala glazbeni blok. I onda sam se zapitala, čemu služe ovakvi razgovori? Otupljivanju i pogljupljavanju nacije? Uopće me ne zanima kako se obukla voditeljica. Zašto urednik programa misli da je to dobro komentirati u eter? Zar je nacija toliko bedasta da zbog toga sluša radio? Zar stvarno nema pametnijih tema za 8 sati i 15 minuta ujutro?
Ako navečer upalite televizor vrlo vjerojatno ćete naletjeti htjeli ili ne neki od izravnog ispiranja mozga iliti big brother edukaciju mladih generacija. Emisija se sastoji od toga da zatvore tamo neku hrpicu ljudi koji bi i inače trebali biti zatvoreni, ali u nekim drugim ustanovama i onda ih snimaju, a masa to gleda. Reklame se plaćaju, platežno sposobno stanovništvo prati, oglašivači zadovoljni, televizija zadovoljna, masa zadovoljna.
Glupost kao temeljni preduvjet zarade
A što učimo srednjoškolce koji to najviše prate? Učimo ih da ako se netko dobro izmajmunira, radi budalu od sebe, dobit će velike novce. Dakle, čemu škola, čemu rad, kad možeš dobiti lovu samo za prenavljanje pred kamerama? I onda taj isti srednjoškolac jedva ili nikako završi školu. Nema perspektivu, nema znanje, ne želi raditi i postaje socijalni slučaj, a mi svi skupa plaćamo njegovu glupost i čudimo se fenomenu zdrave mlade osobe koja ne želi ili ne zna raditi.
Umjesto da gledaju Big brother gdje ih uvjeravamo da će im novci pasti s neba predlažem da se u osnovne i srednje škole uvede predmet Odgovorno upravljanje novcem i kućnim budžetom.
Dobit ćemo djecu koja će znati da se plaća ne dobiva nego zaradi, da kredit nije poklonjen novac od banke već samo posuđen i to uz kamate, da markirana odjeća nije nužno i kvalitetna, da se treba živjeti u skladu s vlastitim mogućnostima, a ne u skladu sa svojim željama ili zbog mišljenja okoline. Kad to sve savladaju onda će biti manje onih u dužničkom ropstvu, manje izbacivanja iz jedinog doma i manje ovisnika o lakim i teškim drogama, a više mladih i odgovornih ljudi.
