Dobila sam novinarski zadatak da pratim profesore u
štrajku u varaždinskim školama.
Bila je to dobra prilika da šefici Kolindi podnesem izvješće o
raspoloženju profesora u zbornici prema aktualnoj vlasti.
U srednjoj školi, na čijem zidu stoji grafit ‘Škole su novi HEP’,
razgovarala sam s ravnateljicom. Podsjećala me na Pomonu Sprout,
zdepastu i veselu vješticu iz Harryja Pottera, samo što nije
nosila otrcanu pelerinu prekrivenu zemljom i pohabani šešir kao
Pomona, nego šarenu Desigualovu haljinu.
– Zašto štrajkate? – pitala sam ju vadeći blokić iz apšisane
smeđe torbe koju sam kupila u New Yorkeru.
– Zato što naši profesori ne žele raditi za crkavicu od 6.000
kuna – pogledala je s gađenjem moju torbu – ali ja ne štrajkam –
dodala je – moja je budućnost osigurana – kucnula je jagodicom
kažiprsta po sljepoočnici.
Očito je bilo da je ravnateljica daleko iznad moje lige. Voljela
bih i ja poput nje nositi Desigualove haljine, s tako drskim
kombinacijama različitih boja i uzoraka, koje hipnotiziraju
sugovornika. Imala bih čvrst stav, baš kao i ova ravnateljica,
poput kakvoga ponositog načelnika općine. Važno je, ako radiš u
školi, odisati mladenačkim duhom, originalnošću i poletnošću.
Inače, Desigualov dućan jedini je dućan u kojem se dugo zadržim u
Areni Zagreb, odmah poslije Ornamenta, gdje kupujem osvježivače
zraka koje kasnije pušim. Već sam se navukla na osvježivače i ne
mogu prestati iako od njih padam u depresiju. Ali tako mora biti
ako želim jednog dana postati slavna umjetnica poput Sylvije
Plath ili Janis Joplin.
– Za 6.000 kuna? – pitala sam.
– Da, buahahaha, možete li vjerovati? Ljudi pristaju na svašta.
Ja za taj sitniš ne bih nikad radila – gordo će.
– Da, jadni profesori – složila sam se s njom iako toliko novaca,
6.000 kuna, nisam nikad vidjela na jednom mjestu.
– Vi u novinarstvu sigurno bolje zarađujete kad nikad ne
štrajkate – pogledala me znatiželjno.
– Ja radim za tri lajka na fejsu i dva varaždinska pohanca
tjedno, to je 12 lajkova i osam pohanci mjesečno – priznala sam
joj iako mi je bilo neugodno.
Osjećala sam se manje vrijednom, kao kad su mi se djevojčice koje
su bile kćeri ratnih profitera smijale u školi jer sam nosila
ASICS patike s crvenom crtom, koje mi je mama komunistica kupila
za 99 kuna od šanera, a one su nosile originalne starke iz
Amerike, što su im poslali stričevi iz Pennsylvanije nakon što su
prodali tri tenka Hrvatske vojske Crnoj Gori.
– Ne trebate se crvenjeti – potapšala me po ramenu i iz torbice
izvukla čokoladu, na čijem su omotu bile francuske riječi.
Prelomila je čokoladu, koja je proizvela jak zvuk.
– Čuješ li to? Kako se lomi. To je sve zbog kristala u kakao
maslacu. Zvuk lomljenja pokazuje kvalitetu. Bitter čokolade
proizvode jak zvuk kada se lome. Takvi su i ljudi. Ako su bitter,
onda su snažniji – govorila je odgrizajući po tri kockice od
jednom.
Progutala sam slinu, dijelom zato što me preplašila, a dijelom
zato što sam dobila apetit za tom svilenkastom francuskom
čokoladom. Posljednji sam put jela čokoladu kad mi je urednik
kupio Životinjsko carstvo da me utješi jer nisam stigla na
zajedničko fotografiranje svih medijskih radnika u redakciji.
Bila je na akciji u Konzumu.
– Mogu li popričati s vašim profesorima o štrajku? – pitala sam
ju.
– Pođite sa mnom – rekla mi je pružajući mi posljednju kockicu
čokolade, koju sam pojela halapljivo kao što moja kolegica koja
piše vjerske kolumne tamani hostiju u katedrali.
Usred zbornice pred stolom prepunim staklenkama meda stajala je
profesorica iz informatike. Bagrem, cvjetni, livadni – pisalo je
na papirićima – sve po 60 kuna. Pored nje bio je profesor iz
matematike. Rezao je pršut, a lanci kobasica visjeli su iza njega
na vješalici.
Ravnateljica ga je ukorila jer koristi vješalicu. Pobacala mu je
kobasice po pametnoj ploči i ponudila mi da odložim jaknu.
Profesorica iz etike baš je svima potočila kavu i ravnateljica je
odmah naručila novu rundu.
– Ovdje je uvijek radno, ima posla, ovo je već osma runda koju
kuham – rekla je ponosno.
Pedagoginja je hodala zbornicom pružajući svima košaricu s
kolačima.
– Friško pečeni, domaći, po pet kuna komad – smješkala se.
Profesorica iz njemačkog bila je ljuta na profesoricu iz etike
jer nije ostalo ništa kave za nju.
– E sad neću ni kobasice ni med! – povikala je ljutito – odsad
štrajkam zbog štrajka! Ako djelatnici u zdravstvu mogu dobiti
kavu kad god požele, onda i ja imam pravo na to! – derala se.
Sva ova situacija u zbornici prilično mi se svidjela. Volim kad
su ljudi ovako prirodni. Samo pametan i obrazovan čovjek može
biti toliko svjestan i živjeti u skladu sa svojim iskonskim
pobudama i za to biti primjereno plaćen, ali kako proći sve one
silne natječaje i zadiviti sve one školske odbore koji odlučuju
tko će biti zaposlen u školi?
– Kako Vi uopće birate svoje djelatnike? – pitala sam
ravnateljicu.
– Vrlo pozorno. Treba osluškivati. Recimo, ponekad zazvoni
telefon i neki glas kaže ime i prezime. To je nešto kao kad se
Gospa obraća vjernicima. Tada znam da je osoba s tim imenom
sigurno ona prava. Ali uglavnom i ne raspišemo natječaj jer nam
Gospa kaže da će kći profesora iz geografije uskoro završiti
fakultet i da će ona biti super knjižničarka. Ponekad Gospa kaže
da je sin gospođe iz Gradskog vijeća najbolji izbor za profesora
tjelesnog, a nekad poslušamo srdačne preporuke političara koji su
trenutačno na vlasti – objasnila mi je.
– A što je s natječajima i silnim odborima i povjerenstvima koji
bi trebali odlučivati u izboru? – pitala sam ju, a ona je
napravila ozbiljnu facu kao proročica Oracle.
– To je Matrix, svijet koji ti je prevučen preko očiju. Umjesto
da pokušavaš shvatiti natječaje i pokušati se prijaviti, moraš
shvatiti da natječaji zapravo ne postoje – sugerirala mi je da je
sve zapravo iluzija.
Nazvala sam Kolindu i objasnila joj sve o glasovima, Matrixu i
obraćanjima Gospe. Uskoro je ravnateljici zazvonio telefon, koja
se nakon minute osluškivanja, na peti okrenula prema meni.
– Weeeeeeeee, kolegice, od sljedećeg polugodišta Vi ćete biti dio
našeg stručnog kolektiva – radosno će.
– Želim da mi do tada pripremite štand odmah pored meda
profesorice iz informatike. U ovaj kurikulum uvest ćemo novosti –
osvježivače zraka! – zaključila sam dok su me svi u zbornici
gledali s gađenjem, kao da gledaju sebe u ogledalu.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
30.9.2015.
