Otkako je papa Franjo – još neko vrijeme zaposlen u funkciji Michaela Jacksona vatikanske piar službe, simpatičnom dosjetkom kako Gospa nije poštanska službenica koja svakodnevno šalje poruke – latentno eutanazirao Međugorje, broj hodočasnika u to malo hercegovačko mjesto, tvrde upućeni, gotovo se prepolovio.
Što je, kada malo bolje pogledate, potpuno u skladu upravo s jednom od posljednjih Gospinih poruka koja kaže da je pred nama vrijeme istine. Ajde, tko bi to rekao: nakon tridesetak godina prijesnih laži i obmana, napokon se na obzorju pomalja vrijeme istine.
Čelična volja, puni džepovi i prazne glave
I dok papini agenti u crnim balonerima završavaju opsežnu istragu – deklamirajući poput Dalea Coopera iz Twin Peaksa svoje pretpostavke i zaključke u diktafon – vjernici i običan puk pitaju se što sad.
Zaista, što sad s novouređenim apartmanima, izgrađenim hotelima i tablama ‘zimmer frei’? Tko će nam sada, ukoliko rijeke hodočasnika zaista presuše, tankirati nove mercedese? I gdje će nam sada, da parafraziram onaj stari vic o Ivi Andriću piscu, biti Međugorje?
Predlažem stoga, molim da uđe u zapisnik, da naš mali Beč pretvorimo u novo odredište pomahnitalih hodočasnika, onih, znate, što se odlikuju čeličnom voljom, punim džepovima i praznim glavama.
Međugorje as it once was
Mogu već jasno vidjeti plaćene reklame na Eurosportu – Varaždin, Međugorje as it once was. Religija je, kao što znamo, biznis koji podrazumijeva minimalan rizik. U samo par mjeseci prihodi u milijardama nadmašuju uložena sredstva.
Ljudsku glupost nipošto ne treba podcijeniti. Upravo ta glupost garancija je uspjeha. Pored švercera oružjem i narko kartela, danas nitko ne mlati takve pare kao prodavači guste religijske magle.
O ekonomskim je blagodatima, dakle, suvišno trošiti riječi. Ostaje nam, znači, tek da riješimo pitanje ljudskih resursa. Vidjelica i vidjelaca na lokalnoj razini također ne nedostaje. Evo, recimo, moj dobri susjed, neću mu, drag mi je i zazire od publiciteta, spominjati ime. Živo se sjećam njegovih ispovijesti.
Bog u kori drveta, majka mu u kotlu za rakiju
Jednom je prigodom on tako susreo duha. Bila je vjetrovita listopadska večer. Šetao je uz rub šumarka kada ga je zapljusnuo val topline. Nije bilo sumnje. Bio je to pravi pravcati duh. To, međutim, nije sve. Drugom zgodom gledao je u oči nikoga drugog nego vraga, glavom i bradom. Dobro, kako je opisivao, bez brade. U krivu su svi oni koji vraga zamišljaju kao nešto strašno, ružno i pokvareno. Riječ je o malenom dječaku u crvenom trikou, koji skakuće okolo i smije se, gle vraga, poput bezbrižnog djeteta.
Onda je nakon toga, također u šumi – nevjerojatno je, primijetili ste vjerujem, kako su sva nadnaravna iskustva povezana sa šumom, nije čudo što je izabrano društvo, inače na direktnoj liniji sa Svevišnjim, stranku nazvalo baš Hrast – pričao s vilenjakom. Vilenjak je zgodan i plave boje.
Ali, što bi rekao odavno zaboravljeni Joško Lokas, ni to nije sve. Nakon svega toga, jednoga mu se dana napokon ukazao i sam Gospodin Bog Otac Stvoritelj. Moj dobri susjed i službeno je postao vidjelac. Poznajete, pretpostavljam, i sami nekolicinu takvih koji Boga prepoznaju u kori drveta, a njegovu majku u kotlu za rakiju.
Mozak je prvoklasni softver
E sad, kakva je točno razlika između mog komšije i vidjelica iz Međugorja? Apsolutno nikakva. Samo što on od svojih fantazija nije napravio unosan biznis. A trebalo je tako malo. Malo volje i malo medijskoga suporta. Mnogi ljudi vjeruju u slična nadnaravna iskustva. O čemu se, zapravo, radi? Otkud to?
Nastranu šalu na stranu, ljudski mozak, tvrde znanstvenici, ima prvoklasni softver za kompjutersku simulaciju. Naše oči u mozak ne prenose vjernu fotografiju vanjskoga svijeta, kao ni točan zapis onoga što se odvija u vremenu. Naš mozak konstruira modele koji se neprestano mijenjaju. Primjer su optičke varke. Riječ je, dakle, da skratim, o konstrukcijama mozga.
Postoje tako ljudi koji su izravno iskusili Boga (Saddam Hussein tvrdio je, sjećate se, da mu je bog rekao da napadne Kuvajt, onda je George Bush primio zapovijed od jednog drugog boga da izvede invaziju na Irak, Antun Vrdoljak cijelu je noć prije rukometnog finala u Atlanti pričao s Bogom, sve dok ovaj, jadan, nije zaspao smoren pričama o Ivaniševiću i Tuđmanu, mnogo vaših susjeda i bližnjih također je iskusilo Boga).
Crni Jahač, Plava Bogomoljka i Ljubičasti Tapir
Postoje, međutim, i ljudi koji su iskusili Crnoga Jahača, Plavu Bogomoljku ili pak Ljubičastog Tapira. Pojedinci u za to predviđenim ustanovama mogu misliti da su Ante Čačić, Ankica Tuđman ili Goran Štimec. Njihova uvjerenja ne uzimamo ozbiljno zato što u njima ne sudjeluje mnogo drugih ljudi.
Za različita uvjerenja koja nisu racionalno objašnjiva imamo brojne nazive: psihoza, zabluda, halucinacija, alkoholizam ili neka deseta bolest. Takva uvjerenja liječe se najčešće na psihijatrijskim odjelima bolnica i sve je u redu, koliko može biti, dok ona ostaju u domeni individualnoga. Problem, međutim, nastaje kad ta uvjerenja postanu krajnje proširena, odnosno kada ludilo postane kolektivno. Tada se takva bolest naziva religijom.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 29.9.2015.
