Ne bi se štel mešati! Jedna je to od onih poznatih
stereotipnih izjava koja se veže uz Zagorce, Podravce, općenito
žitelje ovih naših kajkavskih prostora, pa se tako, više nego
opravdano, može pridijeliti i stanovnicima Varaždina.
Uz onu pripitu ‘Najte kaj zameriti’, koju na odlasku redovito
izgovara, što je postalo već gotovo dio lokalnog ‘bontona’,
nepozvani gost, nakon što je propisno u svojoj samozadovoljnoj
duhovitosti izvrijeđao svoje uslužne domaćine, ova ‘Ne bi se štel
mešati’ nalazi se na samom vrhu ljestvice popularnosti izjava
koje oslikavaju mentalitet mnogih među nama koji nemilice trošimo
đonove gazeći varaždinskim ulicama i trgovima ili krivudajući
između blatnjavih lokvi županijskih makadama.
Sukob dvaju vražičaka
Koja bezočna laž! Naime, ako je nešto istina, onda je ona upravo
suprotna. Mnogi Varaždinac bi se, naime, itekako ‘štel mešati’ u
sve, ali je vječito u konfliktu s onim drugim vražičkom u sebi,
koji mu na uho šapuće kako to nije baš previše korisno jer bi se
mogao – ‘zameriti’.
Nedostaje tom našem ‘mnogom Varaždincu’ jedan sićušan preduvjet
kako bi realizirao taj poriv za ‘mešanjem’, a taj preduvjet zove
se – hrabrost. Prevedeno na nešto plastičniji jezik, taj ‘mnogi
Varaždinac’ odlikuje se gonadama veličine bobica smještenih
unutar mahune graška šećerca; sklon je izricanju mišljenja tek za
šankom u lokalnoj birtiji gdje mu pajdaši po gemištu kimajući
glavom daju ‘za praf’, dok oni koji zaziru od takvih
‘neprimjerenih’ okupljališta organiziraju vlastite
kvaziaktivističke kružoke na kojima raspravljaju, u opskurnom i,
samime time, sigurnom ambijentu, o tome kako ‘nitko ne radi svoj
posao’.
Samo bez mene!
Zvat će vas tako mnogi Varaždinac u bilo koje doba dana ili noći
da se požali na neki problem, pisat će vam podugačke mailove ili
bujicom poruka testirati izdržljivost društvenih mreža,
zaustavljat će vas u gradu vukući za rukav, entuzijastično
predlažući ‘o čemu bi trebalo pisati’. On, taj sveprisutni ‘mnogi
Varaždinac’, zna jako dobro što ne valja, poneki među njima znaju
i što bi trebalo napraviti, treći ne znaju ništa, ali ‘i o tome
bi trebalo pisati’.
No onoga trenutka kada ‘mnogog Varaždinca’ zamolite za aktivno
sudjelovanje u priči koja mu je, barem se tako čini, iznimno
bitna, on trenutno podvija rep i kroza zube prostenje: ‘Ne, ne,
bez mene, nemoj mene’. I spremno obrazlaže. ‘Pa znaš di delam’.
‘Budu mi se prijatelji smijali’. ‘Ne idem ja v novine’.
Sveprisutna patologija
I nije to odlika samo ‘običnog, malog’ građanina. Patologija je
to koju ćete primijetiti kod mnogih predstavnika organizacija
civilnog društva, djelatnika raznih javnih institucija, vodećih
ljudi u više ili manje renomiranim tvrtkama…
Svi oni imaju svoje mišljenje o bilo kojoj od društveno
relevantnih tema i prilično često kompetentni su o njoj zboriti.
Dok oni pričaju vi mahnito bilježite njihove izljeve lucidnosti u
novinarski blokić, da bi naposljetku sve završilo onom poznatom –
‘ali nemoj to pisati’.
Građansko društvo?
U takvim okolnostima zaista nije neobično da je Varaždin od
donekle razvijenog građanskog društva udaljeniji više nego Oslo
od Damaska. Pojam aktivnog građanstva na ovim prostorima samo je
pojam; posve akademski, ni blizu oživotvorenja. Jer svaka
aktivnost građanstva u društveno-političkom životu potencijalno
je opasna. Tako smatra mnogi Varaždinac i, što je najgore, za te
strahove postoje i ne malobrojne nemile štorije koje ih
potkrepljuju. No to nije opravdanje. Jer kukavičluk se može
razumjeti, ali za njega nema opravdanja.
I zato nema abolicije građanstva za to što bale smeća i dalje
stoje na ulazu u Varaždin. Nema njegove abolicije ni za to što
Varaždin gospodarski nazaduje i propada, što poslovni prostori
zjape prazni, a političke stranke svoje članove regrutiraju tako
da ‘stružu s dna kace’. Nema abolicije za nepostojanje sindikata
u prevelikom broju poduzeća ili za njihovo postojanje, ali u
nijansi žute boje. Nema abolicije građanstva za to što gradska
uprava ne radi svoj posao ili ga ne radi kako treba. Nema
abolicije čak ni za one koji nisu glasali sa aktualnu garnituru
koja upravlja gradom, kao ni za one koji su u vrijeme izbora
ostali kod kuće.
U potrazi za gonadama
Nema abolicije za njih zato jer se nisu maknuli, niti imaju
namjeru, od kvartovskog šanka, od svog malog kvaziaktivističkog
kružoka, od mekanog kauča, od televizora…
Dok je kulture nemiješanja i kulture nezamjeranja, dotle u
Varaždinu neće biti aktivnog građanstva. Neovisno o broju udruga
i ‘udruga’, formalnih i neformalnih. Do tada i ono famozno
‘načelo subsidijarnosti’, koje proklamira europska politika, nije
ništa drugo nego mrtvo slovo na papiru. Za to su ipak potrebni ne
samo primjereno funkcionalan mozak i srce koje snažno pumpa, nego
i ponešto od gonada. Barem normalne veličine.
Goran Štimec – Dežurni namćor –
24.9.2015.
