Letimo tako Senka i ja miljama iznad zemlje, avion para oblake kao žlica šlag i pričamo. Da je to bio razgovor dva muškarca i da jedan od njih ovo piše, zasigurno bi to bila kolumna puna faktova, politike i povijesti, ali nije. Ovo uopće nije priča o faktima, ovo je priča o životu i kako ga spasiti.
Senka je sjedila na mjestu ‘A’, a ja na ‘B’. Nešto sam razmišljala – što, kako i da li i naslonila sam glavu na sjedalo ispred sebe. Senka mi je odmah ponudila svoj jastuk, nasmijana od zuba do zuba. Bila sam u šoku kako netko samo tako drugome daje svoj jastuk. Zahvalila sam i rekla da ne treba, samo sam se malo nagnula za protutežu.
Senka je žena u ranim šezdesetim godinama. Putovala je iz Zadra do Kopenhagena. Inače je iz Bosne, ali živi u Švedskoj. Nije otišla za vrijeme rata, otišla je kasnije. Priča kako je bila politički angažirana, ali nije bila poslušna pa su ju ignorirali. Nije mogla naći posao, radila je na crno i za siću. Jednom je, kada su pokupili mlade dečke da rade na naftnim poljima za Gaddafija, organizirala opsadu u Zenici. Niti je Gaddafi platio koliko je rekao, niti se politika bunila, a i dečke je zadržao dulje nego je trebalo. Bosna, naravno, nije udovoljila zahtjevima da se djeca vrate, prodali su ih na neki način kao siročad. Njezin sin nije bio siroče, ali nikako nije mogla utjecati na politiku. Tek nakon tri dana opsade, bilo je rečeno da će se dečki vratiti, ali vratili su se nakon dvije pune godine, umjesto jedne školske. Izborila se.
Kada joj je sin počeo konobariti, raditi na crno, jer posla nije bilo, odlučila je otići u potragu za bolju budućnost. S 49 godina uputila se u Švedsku gdje joj je živjela sestra koja je otišla tamo još kao izbjeglica. Radila je kao čistačica, ali ni tamo nije mogla ostati sa strane i uključila se u sindikat pa je tri godine od osam koliko je radila, obilazila seminare i konferencije. Pitala sam ju kako je naučila jezik? Gledala je sapunice na švedskom, išla na tečajeve, nije u prvom redu marila za gramatiku, za koju veli da je puno lakša nego naša, nego je htjela sporazumjeti se. Jezik nije prepreka, on je izgovor.
Ključan okidač i pokretač za savladavanje jezika bio joj je strah. Naime, kada ju je jednom žena kod koje je čistila pitala gdje je vaza, veli Senka da je doslovno pa iz guzice izvukla odgovor na Švedskom da će zvati policiju. Sada je na bolovanju i čeka penziju. Navodno u Švedskoj postoji minimum koji ti država omogućuje, bio ti tamo cijeli radni vijek ili ne. Senka priča da je sve bolje od rata i situacije koju je ostavila iza sebe. Već jedan obrok i prilika da radi je bolje.
Sve rjeđe ide u Bosnu. Nakon dvogodišnje depresije, nakon borbe sama sa sobom, nakon što je svoju priču ispričala tisuću puta ženama kojima je čistila i ženama koje je to zanimalo, veli da joj se život u Bosni, a i rat, čine kao drugi život. Kao neka priča koje nije bila dio. Sada više ne može plakati ni zbog čega. Želi kupiti stan na Jadranu, ima unuke, putuje – u zadnjih nekoliko godina posjetila je 13 zemalja. Senka ne zna engleski, spomenimo i to, ali shvaća da to nije ni najvažnije. Najvažnije je kakav si čovjek i imaš li volje za život ili ne.
Bosna stoji na mjestu. Nitko ništa ne radi, ostali su zapečaćeni u vremenu i prostoru. Zaključile smo da je to razumljivo za generacije koje su rat doživjele, ali je grozno da se truju generacije koje dolaze, koje su već došle. Generacije koje nisu bile u ratu i koje ne shvaćaju, ali su na strani – nečijoj. Bilo čijoj. Ništa nije kako je nekada bilo, a ni neće još sljedećih sto godina. Navela je i niz primjera kako Balkanci uspijevaju prevariti inače dobro uređenu Švedsku (a što ne bi!), ali i kako su tamo svi isti, bez obzira na porijeklo i status. Svi si govore ‘ti’ (samo kralju ‘VI’) i ne rade razliku između onoga tko čisti i onoga tko liječi.
Senka je, baš kao i niz Sirijaca, ekonomski imigrant u Švedskoj. I to je sasvim legitimno. Ići dalje, naprijed, boriti se za svoj život, a ne za rat u koji ne vjeruješ. Kako je rekla Senka jednoj ženi: ajmo pričat o onome što imamo zajedničko, a ne o tome odakle smo. I bila je u pravu. Ljudske teme su ono što nas povezuje. Ili bi nas trebalo.
A Senki svaka čast, nije se bojala posla, novog života, promjene. Čak ni u ranim pedesetima. Dokaz je to da nikad ne smijemo odustati od sebe i svojeg prava na život.
P. S. veli Senka da svatko tko je socijalan slučaj u Švedskoj dobije od države 250 eura i stan. Ako se vjenča s nekim tko ne radi, on ili ona također dobiju 250 eura i dijele stan. Balkanci, da bi zaradili, ali da ne bi radili, lažno se razvedu, država im plaća dva stana i dvije socijalne pomoći, oni žive u jednom, a drugi iznajmljuju. Ma nije Balkancima prepreka za nerad ni jezik ni zakon.
