Zrinka Šajn iz Centra za mlade Vakuum pitala me mogu li skoknuti u Koncertni ured i Raymonda Rojnika zamoliti da Koncertni pokrije troškove ZAMP-a za Ištekani Vakuum, svirku koju mladi organiziraju u petak. Svirat će alternativci u kožnjacima i sve će biti kao prije deset godina kad te nitko nije gledao poprijeko jer ujutro pijana bauljaš gradom.
Pitala sam muzičare u Domu željezničara trebam li kupiti i osvježivače zraka da pušimo na koncertu, ali oni su se samo pogledavali i zbunjeno žmirkali očima.
– Što nikad niste pušili osvježivače zraka? Pa gdje vam je mladost? – pitala sam ih aludirajući na pjesmu Abergaza, zagrebačkih pankera.
– Mi sam’ pijemo – zamahnuli su kosama frajerski kao Axl Rose na novembarskoj kiši.
– Pametno – rekla sam – fine cure vole cugere više nego hašišare, ali nemojte se razočarati ako vas napucaju zbog starih dizelaša iz Morgansa i Aquamarina kao u pjesmi Ajs Nigrutina – bacila sam foru, ali nije bilo reakcije.
Pokušala sam heurističkom metodom doprijeti do njih, kao kad te truli profesori na faksu potpitanjima navode na točan odgovor.
– Slomila si srce mladoga metalca? – ništa.
– Iz srca krv šiklja? – ništa.
Nisu imali pojma o čemu govorim. Imam dvadeset i dvije godine, prestara sam za ta sranja.
Koncertni ured mi je u susjedstvu, odmah pored sinagoge, pa sam im pristala pomoći. Ionako sam ekipi iz Doma željezničara dužna uslugu jer su mi pomagali izrađivati transparente za varaždinski gej prajd.
S prozora sinagoge imam pogled na Koncertni ured i ponekad dalekozorom promatram djelatnike kao što Jeff Jeffries u Hitchckockovu filmu ‘Prozor u dvorište’ gleda čudna zbivanja u stanu u kojemu s bolesnom ženom živi trgovački putnik Lars Thorwald. Uvijek se nadam da ću vidjeti nekog provalnika kako ulazi u Koncertni i pokušava ukrasti nešto vrijedno, kao što su ulaznice za važne koncerte ili Raymondovo odijelo, i ja onda uletim unutra i spriječim pljačku kao onaj Slavonac koji je uhvatio malog Roma kad je neki dan u New Yorkeru u Supernovoj maznuo bezvezne hlače s tobože ispranim traperom.
Cijelo parkiralište skandiralo je ime junaka. Tako bi možda skandirali i moje ime kad bih spriječila pljačku u Koncertnom. Gradonačelnik bi napravio svečani prijam za mene u Gradskoj vijećnici, kao nagradu dobila bih godišnji upad na sve kulturne evente, a na kraju bi za sve to saznao urednik Globusa Nino Đula i ponudio bi mi ugovor da za njih pratim kulturu umjesto novinarke Dore Koretić. Maštala sam o tome koračajući prema Koncertnom uredu.
Približavajući se vratima, čula sam buku i zatim plač. Raymonde, spasit ću te, pomislih. Potrčala sam prema vratima i razvalila ih. Lažna uzbuna. Raymondu nije bilo ništa. Stajao je pored Davora Bobića i tješio ga.
Davor je sjedio na stolcu i plakao, a njegove suze velike kao dragulji s ogrlice francuske veleposlanice Michele Boccoz padale su na poster Bečkih dječaka s VBV-a otprije dvije godine, koji je sa strahopoštovanjem stiskao u rukama.
– Propali smo – zaridao je – nikad više ovakvih legendi u Varaždinu.
– Što je pošlo po zlu? – pitala sam.
– Proklete banke više ne žele biti sponzori – šmrcnuo je – nemamo love ni za domjenak na otvorenju.
– A tko bi trebao doći?
– Francuski ansambl Le Concert Spirituel.
– Pa zar nije Kolinda pokroviteljica festivala? Nek’ ona plati.
– Rekla je da ne može više, država je platila vatromet.
– Ne brini se, Davore, ja ću to srediti, Kolinda i ja smo si ovako – ispreplela sam male prste ruku pokušavajući mu dočarati koliko smo si predsjednica i ja bliske – na otvorenju ćeš imati najbolje što se u ovom trenutku nudi.
– Hvala ti – zahvalili su mi obojica – mali darak za tebe – potajice su mi u ruku stavili ulaznicu za koncert Varaždinskoga komornog orkestra – bit će to naša mala tajna.
Okrenula sam Kolindin broj. Kao njezina desna ruka, imam posebnu vezu s njom, hotlajn.
– Reci brzo, Rahela, baš upravljam dronom na granici s Mađarskom. Poslali su mi iz NATO-a da se malo igram.
– Jel’ možeš sredit neko ugledno ime da otvori Varaždinske barokne večeri? Po mogućnosti iz Francuske.
– Mislim da imam pravu osobu za tebe. Ima jedna svestrana Francuskinja koju znam, zove se Nives.
– Šta nije Nives talijansko ime?
– Možda jest, ali joj prezime završava na “us”, to je garant francusko.
– OK predsjednice, nikad nisam posumnjala u Vašu inteligenciju, mogu li poručiti Koncertnom uredu da je to sređeno?
– Naravno! Poruči im da predsjednica časti. O, šit, dron je pao na glavu mađarske novinarke. Ubićeme NATO. Aj’ čujemo se.
Javila sam znakovnim jezikom s prozora sinagoge Raymondu i Davoru da je sve sređeno. Oni su potvrdili da su primili poruku pokazavši mi spojeni srednji prst i palac kao na reklami za vegetu.
U subotu je u katedrali sve bilo spremno za otvorenje. Kulturna, gospodarska i politička krema popunila je prve redove. Nasmijana francuska veleposlanica Michele Boccoz isticala se u crvenoj bluzi u prvom redu.
Saborski zastupnik Jasen Mesić, izaslanik pokroviteljice festivala predsjednice RH, popeo se za oltar.
– Varaždinske barokne večeri pokazale su kako čuvati kulturni identitet i istovremeno surađivati s drugima. S velikim oduševljenjem najavljujem zvijezdu festivala, francusku glazbenicu Niiiiiveeees! – ozareno je najavio.
– ♬ ♪ Daj, daj, daj Kolinda, izađi sad, Kolinda… ♫ ♪ – začula se pjesma, koja je odzvanjala katedralom kao glasovi u glavi Golluma.
Oskudno odjevena djevojka stajala je za propovjedaonicom i pjevala salutirajući velikodostojnicima.
Euforija je zahvatila cijelu hrvatsku kulturnu, gospodarsku i političku kremu. Svi su se uhvatili u kolo, a zatim počeli trčati između prvih redova držeći se za ruke. Povorku je predvodio Jasen Mesić držeći visoko hrvatski barjak.
Michele Boccoz istrgnula je jedan lažni dragulj s ogrlice u kojoj je bio cijankalij. Francuska Vlada naredila joj je da ga popije u slučaju opasnosti. Eksala je tekućinu i padala u nesvijest taman dok su ministri kulture Šipuš i Kajmović počeli huškati.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša – 23.9.2015.
