Učitelji razredne nastave i razrednici u višim razredima osnovne škole su dužni prema zakonu imati najmanje tri, a po potrebi i više roditeljskih sastanaka. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama, u Pravilniku o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi, navodi prava, ali i obveze roditelja u svom članku 14. Hoću reći, koliko su učitelji dužni održavati roditeljske sastanke, roditelji su dužni i dolaziti na iste.
Obavijest
Obavijest za roditeljski sastanak kaže se usmeno starijim učenicima, pisano mlađim učenicima, a onim najmlađima učitelji napišu obavijest za roditelje o vremenu i mjestu održavanja roditeljskog sastanka.
Ovi veći učenici, pogotovo oni sa slabijim ocjenama, često ‘prečuju’ obavijest ili ‘zaborave’ prijaviti roditeljima. Internetom kruži fotografija oglasa na kojem piše: ‘Glumim roditelje na roditeljskom sastanku. Povoljno.’ I broj telefona. Brutalno blizu mogućeg scenarija. Srećom, ne u osnovnoj školi.
U svojoj dugogodišnjoj praksi imala sam i slučaj učenika koji je u prvom razredu, dok još nismo naučili ni sva pisana slova, potpisao mamu pisanim slovima. Mrtav–hladan je na ispit s jedinicom, koji sam poslala roditelju na uvid, napisao mamino ime, prvoškolskim rukopisom i uvjeravao me da se to potpisala mama. Za rubriku vjerovali ili ne. Prvoškolac teško može prevariti učitelja, ali oni stariji fakini se itekako znaju izvještiti lažirati roditeljski potpis. Pa tako roditelji ostaju uskraćeni za jedno od svojih prava, a to je da budu obaviješteni o napretku svojeg djeteta.
Danas, kad imamo e–imenike, svaki roditelj ima svaki dan uvid u ocjene svog djeteta i bilješke učitelja o njegovom napredovanju i to iz svoje fotelje kod kuće ili na poslu. Naravno, oni koje to zanima. I oni koji koriste računalo i internet.
Sadržaji roditeljskih sastanaka
Svake se godine na prvom roditeljskom sastanku na početku školske godine roditelje upoznaje (čitaj: davi) s kojekakvim pravilnicima, zakonima, Statutom škole, Kućnim redom škole i slično. Ne rade to učitelji zato što mrze roditelje, već zato što im to zakon nalaže da moraju raditi. Roditelji prvašića još nekako i prežive tu torturu, prvi im je put da slušaju sve te zakone i pravilnike, ali oni koji to isto slušaju po treći, šesti ili osmi put nakon dva članka i tri stavka nekog pravilnika počnu nervozno lupkati prstima po klupi, cupkati stopalima, kolutati očima iz kojih sijevaju munje prema učitelju govorniku koji ih, eto, maltretira s nečim što već znaju i što ih uopće ne zanima.
Učitelji pripremaju i tematske roditeljske sastanke gdje educiraju roditelje, drže im predavanja i daju savjete kako se nositi s određenim problemima koji su uočeni kod učenika u razredu. Za svako takvo predavanje učitelj se mora dobro pripremiti, proučiti literaturu i razne izvore informacija, eventualno pripremiti prezentaciju, a od strane roditelja bio bi red da dođe i sasluša, još bolje ako primijeni u praksi naučeno. Međutim, oni zbog kojih se pripremaju takva predavanja – najčešće uopće ne dođu na roditeljski sastanak.
Dugački tematski roditeljski sastanci najteže padaju pušačima. U školi, kao i u dvorištu škole, najstrože je zabranjeno pušenje. Oduži li se roditeljski sastanak s nekoliko tema predavanja, iščitavanjem pravilnika i zakona, pa potraje oko dva sata, javlja se apstinencijska kriza kod onih ‘žeščih’ pušača pa je ‘hejtanje’ učitelja koji ne zna stati neizbježno. Takvi prvi izlete iz, ne samo učionice i škole, već i školskog dvorišta i prije negoli učitelj kaže ‘Hvala, do viđenja.’
Podvrsta roditeljskog sastanka – individualne informacije
Sličan odaziv roditelja je i s individualnim primanjima roditelja. Ima roditelja koji se zanimaju za napredak svojeg djeteta u školi, za njegovo ponašanje, koji surađuju s učiteljem. Ne treba ih se posebno zvati, dolaze sami redovno na primanja roditelja. I češće. Ne boje se škole. Takva je većina. Roditelji učenika koji imaju neki problem – bilo u učenju, bilo u ponašanju, ne pojavljuju se, u pravilu, u školi ni pod oružanom pratnjom. Šalju im se pozivi, naziva ih se telefonom, moljaka ih se da dođu – ništa. Reakcije nema. Eventualno se pojave na kraju školske godine kad im se junioru zaključi jedinica pa mora na popravni ispit ili se snizi ocjena zbog nedoličnog vladanja ili nemarnog odnosa prema radu. Onda se pojave i vrište na zle učitelje koji nemaju razumijevanja za njegovo napaćeno dijete.
Prema Pravilniku o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi koji je sastavni dio Zakona o odgoju i obrazovanju, roditelj ima pravo uvida u pisane i druge radove i ocjene djeteta na organiziranim individualnim informativnim razgovorima s razrednikom. Pisani i drugi radovi ne šalju se kući, već roditelj treba doći u školu vidjeti što je i kako njegovo dijete napisalo. No, ne dolaze svi. Među onima koji dolaze, učiteljima su najdraži oni koji se čude ocjeni uz objašnjenje: ‘Pa kako je dobio jedan, doma je znao sve.’ Od te rečenice vjerojatno većina učitelja dobije momentalni osip. Druga rečenica koju izgovaraju roditelji, a izaziva alergijske reakcije kod učitelja je: ‘Ne priznajem ni jednu ocjenu osim petice.’
Pravilnik o ocjenjivanju u članku 14 kaže i ovo: U posljednjem tjednu prije završetka nastavne godine ne organiziraju se roditeljski sastanci i individualni informativni razgovori. Aha. Učitelji se drže tog pravilnika, nema roditeljskih sastanaka ni individualnih informativnih razgovora, ali poneki roditelji zato obilaze ravnatelje i stručne službe – pedagoge i slično, vršeći pritisak da se učeniku poveća ocjena. Zanimljivo, još se nikad nije pojavio roditelj i tražio da se djetetu snizi ocjena zato što smatra de se njegovo dijete nije dovoljno trudilo i da ne zaslužuje ocjenu koju je dobilo. Ali zato ima priličan broj roditelja koji smatraju da su im djeca zakinuta za ocjenu. Pa makar ona bila i nezaslužena.
Nije lako nikome
Nije lako niti biti roditelj, a ni učitelj. U bliskim susretima roditelja i učitelja treba naći zajednički jezik, biti tolerantan, a u Zakon bi trebalo dodati da se učitelje ne smije tuči. Roditelji bi trebali biti svjesni da im djeca nisu anđeli, a da učitelji nisu vragovi i da sve što čuju, a ne žele čuti, iz usta učitelja nije zlonamjerno i zato što učitelj “mrzi” njihovo dijete, već zato da bi se to dijete razvilo u zrelu, odgovornu, empatičnu osobu. Kako stvari stoje, na stopostotno razumijevanje i suradnju učitelji će se još načekati.
