– Kod nas u Hrvatskoj možete izrugivati Bibliju, Crkvu,
kršćanski moral koliko god hoćete i ništa vam se neće dogoditi. U
tome smislu možemo od njih nešto i naučiti.
Te je riječi izgovorio, ako je vjerovati lokalnom tisku, a u
ovome slučaju nema razloga ne vjerovati mu, varaždinski biskup
mons. Josip Mrzljak. Čitao sam ih, omamljen i u nevjerici,
nekoliko puta. U zaista najboljoj, nekoj čudnoj djetinje naivnoj
namjeri pokušao sam im dati, gotovo izmisliti, bilo koji
prihvatljivi kontekst, u kojem bi izgovorene riječi mogle značiti
nešto sasvim drugo od onoga što, činilo se očiglednim, znače.
Međutim, svi ti pokušaji nisu dali ni približno zadovoljavajuće
rezultate. Tumačeći ih ovako ili onako, slijeva ili zdesna,
odozdo prema gore ili od gore prema dolje i u bilo kojem drugom
semantičkom ‘smjeru’ – zvučale su jednako.
Ne, ne, nije moguće. Bit će da sam ih, perfidno i maliciozno,
izvukao iz konteksta. Ajmo im dati širi kontekst. U širem
kontekstu sigurno će poprimiti svoje pravo značenje.
– Koliko smo mi kršćani uopće evangelizirani? Koliko smo jaki u
svojoj vjeri? Je li naša vjera nama samo dio tradicije? Kada
gledamo koliko su neki čvrsti u svojoj vjeri, pitanje je koliko
mi katolici držimo do svoje vjere, jer ako oni znaju čuvati Kuran
i ljutiti se ako se netko izruguje Kuranu, kako se mi odnosimo
prema Bibliji, čitamo li je uopće, znamo li što je to Biblija? –
pita se biskup Josip Mrzljak.
Treba znati kada odustati. Stoga sam odustao od traženja
prihvatljivog konteksta. Poruka je bila jasna da jasnija ne može
biti.
Ne radi se ovdje o poruci usmjerenoj prema osnaživanju osobne
vjere, kako bi vjerojatno mnogi voljeli protumačiti biskupove
riječi, zažmirivši na one nezgrapne dijelove koji bitno mijenjaju
njezin sadržaj. Radi se, sasvim je razvidno i nedvosmisleno, o
obrani vjere. O obrani svetinja od izrugivanja.
A o pravedničkoj obrani od izrugivanja, smatra tako varaždinski
biskup, najbolje možemo učiti od onih koji ‘znaju čuvati Kuran’ i
‘znaju ljutiti se ako se netko izruguje Kuranu’. Eh, da nam je
više katolika koji to znaju, gotovo da je zavapio Mrzljak…
Opasno odzvanja taj eufemizam ‘ljutiti se’ u njegovim riječima.
Jer, s jedne strane, navodi nas na zaključak da je ta vrsta
ljutnje o kojoj je riječ svojstvena cjelokupnom muslimanskom
svijetu, odnosno, preciznije rečeno, ljudima islamske
vjeroispovijesti. S druge strane, vrlo dobro znamo kako se dosad
manifestirala ta famozna ‘ljutnja’ određenih radikalnih
islamističkih skupina, upravo onih među muslimanima koji najbolje
‘znaju ljutiti se ako se netko izruguje Kuranu’.
Ovdje, dakle, nije riječ o onoj ljutnji koja, svi je ponekad
osjetimo, nakratko obuzme čovjeka i prođe kroz njega bez
izgovorene riječi i bez ikakvog čina. Nije riječ ovdje ni o
ljutnji koja je, a i to je nerijetko iskustvo, nešto jača pa zna
poprimiti neki blaži oblik agresije, verbalne ili čak i fizičke,
prema onome tko je, smatramo tako, uzrok naše ljutnje.
Ovdje je, budimo načistu s time, riječ o nekoj sasvim drugoj
ljutnji. Ovdje je riječ o ljutnji koja ubija. Ovdje je riječ o
ljutnji koja ubija zbog uvrede nečega što smatramo svetinjom. A
varaždinski biskup smatra da od onih koji znaju ‘ljutiti se ako
se netko izruguje Kuranu’ možemo ‘nešto i naučiti’.
Što to točno možemo naučiti? Ako bacimo pogled samo na sva ona
svirepa ubojstva koja su širom te tako nezgodno slobodi usmjerene
Europe počinili, eto, uvrijeđeni pa stoga, zapravo, više nego
opravdano ‘ljutiti’ islamistički fundamentalisti, ekstremisti i
teroristi, što to točno možemo naučiti?
Je li tako iskazana ‘ljutnja’ i takvo ‘čuvanje’ Biblije ono što
nedostaje suvremenom kršćanstvu? Je li upravo nedostatak te
‘ljutnje’ simptom nezadovoljavajuće razine evangelizacije? Za
čime to vapi Crkva i za čime to vapi varaždinski biskup kada
govori o ‘tobože kršćanskoj Europi’?
Jedno od prava koje proizlazi iz slobode izražavanja svakako je i
pravo na uvredu. Druge osobe, neke njezine vrijednosti, svetinje.
Kurana ili Biblije, Muhameda ili Isusa. Sve ostalo nije ništa
drugo nego hodanje po jajima, u stalnom strahu ne bi li netko
vaše riječi mogao doživjeti kao uvredu. Jer, ‘ako sloboda išta
znači, onda znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti’.
A granica između neslaganja i uvrede tanka je i ovisi o onome tko
poruku prima, a ne o onome tko je odašilje.
Upravo zato je jedno od najnakaradnijih ‘prava’ svakako ‘pravo na
ne biti uvrijeđen’. Ili, obratno, kao da biti uvrijeđen ili imati
povrijeđene osjećaje osobi donosi određena prava. No,
uvrijeđenost i povrijeđeni osjećaji, hvala bogu, niti su valjani
argument u raspravi niti su valjano opravdanje za ubojstvo onoga
koji nas je uvrijedio.
Ogradit će se Crkva, naravno, od takvoga tumačenja, kao što je
svojedobno, nakon masakra u redakciji lista Charlie Hebdo, učinio
i papa Franjo, pokušavajući balansirati između vjerskih sloboda i
slobode izražavanja.
– Religija ne smije nikada ubijati, ne ubija se u ime Boga –
rekao je tada papa, ali rekao je i: – Ne smije se provocirati, ne
može se izrugivati tuđu vjeroispovijest. To nije u redu.
Kako bi papa jasno razlikovao kritiku od izrugivanja, nije
precizirao, tek je dao nemušti primjer o udarcu šakom koji bi
mogao očekivati njegov prijatelj ako bi mu opsovao majku.
Srećom, ‘pravo na ne biti uvrijeđen’ nije zapisano ni u jednoj
deklaraciji o ljudskim pravima. Međutim, među posljednjim
bastionima koji čuvaju preostale relikte tog ‘prava’ nalaze se
upravo – religije. A varaždinski biskup podsjetio nas je, za one
zaboravne, da su ona njihov bitan sastavni dio. Bila i ostala.
Goran Štimec – Dežurni namćor –
17.9.2015.
