Frendovi iz Živog zida u srijedu su se potuljeni vratili
iz Rijeke jer nisu uspjeli spriječiti deložaciju. Vilibor je bio
ljut. Kolegi Filipu policajci su zdrobili koljeno. Odmarali su se
kod mene u sinagogi, žute majice zbuksali su u hrpu i iskoristili
ih kao uzglavlje. Neki su se podbočili na muzejske eksponate koje
smo zaplijenili od Ivana Meseka nakon Dana
performansa. Jedino je Vilibor, pogleda usmjerenog prema
svodu, hodao ruševnim prizemljem i cipelom udarao komadiće šute
kao da su lopta.
Na stropu je primijetio mrlju koja je nastala jer je svod
prokišnjavao i ispričao nam strašnu priču.
– Osjećam se kao da se cijeli svijet u kojem se krećem sastoji od
papirnatih figurica. I ova sinagoga, i ovi ljudi, i ova država,
svi kao da su izrađeni “papier-mache” tehnikom odnosno od
kaširanog papira. Prošli put kad sam bio u zatvoru, na plafonu je
bila točno takva mrlja. Policajci su me ispitivali o kandidaturi
i programu. Rekao sam da se zalažem za to da svatko može zasaditi
pet do deset biljaka. Trenutačno stanje jako je loše i ljudi su
prisiljeni zbog svojeg zdravlja ići u zatvor. Rekao sam da ću kao
predsjednik pomilovati sve one koji se nalaze u zatvoru zbog
konoplje, ali Hanžekovićevi mediji nisu pisali
ništa o tome. Osjećao sam se kao Vince Vaughn u
Pravom detektivu kad ga je otac nekoliko dana ostavio samog u
zatvorenoj sobi – pričao je Vilibor, a oči su mu
se smrknule.
– O Bože, dušo – izustila je Vladimira, njegova
zaručnica.
– Nitko me nije smio obilaziti. Nisam dobio čak ni hranu. Dani su
prolazili. Žarulja koju sam imao u ćeliji prestala je svijetliti.
Utonuo sam u tamu. Uskoro su se pojavili štakori. U polusnu sam
osjetio da mi nešto grize prst. Probudio sam se i vidio štakora –
zastao je.
– Što si tad učinio?
– Zgrabio sam ga u mraku i počeo udarati njime o pod. Udarao sam
tako dugo dok se nije pretvorio u ljigavu kašu.
– Ponekad se pitam što ti se sve još dogodilo u životu što ja još
ne znam.
– Još otada pitam se: Što ako sam zapravo još uvijek tamo? U
mračnom zatvoru. Što ako sam umro tamo? Na to me podsjeća to.
– Što to?
– Mrlja na stropu – pokazao je prstom gore – Nešto mi govori da
je sve izgrađeno od papirnatih figurica; i ova sinagoga, i ovi
ljudi, i ova država, svi kao da su izrađeni “papier-mache”
tehnikom. Nešto mi govori da se probudim, kao da… Kao da nisam
stvaran. Kao da sanjam…
Atmosfera u sinagogi bila je komorna. Kao kad je Anđelko
Igrec u njoj izveo oratorij “Kralj David”. I Vilibor je
podsjećao na kralja Davida, onako duge kose i blagog pogleda,
kako šutira kamenčiće. Podigao je jedan kamenčić.
– Ovakvim je kamenčićem David svladao Golijata – stisnuo je usne.
– Ako je David bio najpravedniji od svih starih izraelskih
kraljeva, onda će Vilibor biti najpravedniji od svih hrvatskih –
rekla je Vladimira.
Primijetila sam da su previše zabrijali na melankoliju pa sam ih
pozvala na otvaranje Trash film festivala u Gajevu. Da se
oraspolože.
– Bit će tamo i Oliver Frljić, budući intendant kazališta, pa možemo zajedno popiti
piće u Aquamarinu – pozvala sam ih.
– A zašto ne u Lavri?
– Tamo puštaju samo urbane ljude, a ne nekoga tko zna kako se
sadi povrće.
Uranili smo. U Gajevoj još nije bilo nikoga, ali je Trash kuća, u
kojoj je bila izložba trash eksponata, bila otvorena. Smjestili
smo se unutra. Rekosmo, dok se ne skupe ljudi, ali živozidovci su
bili preumorni pa su zaspali iza bijelog platna na kojem su bile
izložene akreditacije s dosadašnjih festivala.
Oko 19 sati začuli smo komešanje. Vani su stajali ljudi u
viteškim uniformama. Vrata su bila zapečaćena lancem. Vilibor se
probudio i protrljao oči. Dvije osobe velikim su škarama za
željezo pokušavale presjeći lanac. Bio je to okidač za borbeno
stresnu reakciju. Vilibor je žmirnuo nekoliko puta, stresao se i
zapao u disocijativno stanje. U glavi su mu se odvrtjele scene
svih nasilnih deložacija u kojima je sudjelovao. Pred njegovim su
se očima viteške uniforme pretvorile u policijske uniforme, a
dvojica koja su rezala lanac, učinila su mu se kao da su
oklopljeni policajci.
– Sviiii naaaa poooooood!!! – povikao je sljedbenicima –
Neeemoooj hoodaat! Leeeziiii! – upozoravao je članove koji su
htjeli izaći iz Trash kuće.
Kazališni redatelj Ozren Prohić i književnik
Gordan Nuhanović, koji su klještima rezali lanac
kako bi otvorili izložbu, ustuknuli su pred pobješnjelim
aktivistima.
Ozren Prohić okrenuo se prema Oliveru Frljiću.
– To si ti zakuhao. Znao sam da me imaš na piku još otkad sam bio
ravnatelj riječke Opere – prostrijelio ga je pogledom.
Frljić se slatko nasmijao, ali Prohić mu nije ostao dužan.
– Pitala me Jasna Jakovljević želim li biti
ravnatelj varaždinske Opere i pristat ću samo zato da bih tebi
napakostio. He-he-he, tko se zadnji smije, najslađe se smije –
odvratio mu je.
Oliver je prekrižio ruke na prsima i napravio uvrijeđenu facu.
Posjetitelji su oduševljeno pljeskali vjerujući da je to sve dio
ceremonijala.
Jedan od organizatora, Luka Špac, pod miške
svojih ruku stavio je sve aktiviste Živog zida i počeo ih nositi
iz kuće. Vilibor je pod Špacovim pazuhom popravljao frizuru i
osmjehivao se fotografima uvjeren da ga odvode u policijsku
stanicu.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
16.9.2015.
