Inače nevična gledanju televizije, da je počeo Big Brother saznala sam u Hrvatskoj Kostajnici u hotelu starom sto godina čitajući knjižicu koja bila odložena na stoliću kraj kreveta o povijesti hrvatskog jezika koju je sufinanciralo ministarstvo nečega i Coca Cole. Sigurno se pitate zašto sam čitala knjižicu i gledala televiziju? Nije bilo signala. Nisam mogla ni zvati, ni slati poruke, nisam mogla na internet. Nisam imala izbora. Evo jednog onako patetično napisanog, ali istinitog uvoda, kojim opravdavam samu sebe, a istovremeno se i hvalim odabranim štivom. Da su bile kamere u sobi – vidjeli biste da je istina.
Taman sam uhvatila scenu u kojoj se obitelj Vlašić predstavlja. Svi već znate o čemu se radilo – njemački mentalitet i srpski kvalitet. Strašno mi je to bilo smiješno u tom trenutku, jer ni jednog ni drugog nije bilo.
Nemam ništa protiv Big Brothera, tko voli, nek izvoli. Gledaju li to ljudi jer im je zabavno, jer imaju potrebu rugati se onim drugačijim od sebe, jer im je dosadno, jer imaju prikraćenu inteligenciju ili su ih zlostavljali kad su bili mali pa ne mogu odoljeti sadomazohističkim porivima za uništavanjem svoje psihe? Tako nevažno. Ljudi to gledaju. Ali ti isti ljudi nemaju se pravo žaliti da na televiziji nema ničega, da je program loš. Barem ne oni prvi navedeni.
One televizijske kuće koje imaju nacionalnu koncesiju moraju prema Zakonu o elektroničkim medijima producirati najmanje 20% vlastitog programa dnevno od čega najmanje 50% između 16 i 22 sata. Dakle, oni trebaju producirati nešto što će im se isplatiti, a isplatit će im se nešto što će biti popularno i što će ljudi gledati. Ovako već omalovažavani gledatelji, kud ćeš bolje nego staviti neke ljude u neke sobe i to je to. Show koji zna organizirati vjerojatno svatko tko hoda i diše i ima završena nekoliko razreda osnovne škole. Show u koji ne treba puno ulagati, i ne mislim tu na novac– mislim na inteligenciju, napor, trud. Mada meni napornije izgleda osmisliti jednu takvu glupost nego nešto, bilo što drugo. Jedno ispitivanje tržišta, pomno odabrano kandidati koji su spremni raditi ekscese i to je to! Staviš emisiju u termin kad su ljudi prisiljeni gledati i evo ti uspjeha. Što gluplje i što manje zahtjevno za gledatelja – to bolje prolazi!
Ljudi se žale kako nema ničega na televiziji, a gledaju ovakav šund. Da ne gledaju, ako im već ne paše, da izađu malo van iz kuće navečer, da pročitaju knjigu, gledanost bi bila nikakva i show bi se ukinuo. Jer komercijalnu televiziju zanima samo profit. Ako nema gledanosti, nema ni reklama, ako nema reklama, nema ni love. Opet onda ako nema gledanosti, nema ni popularnosti. Svi smo mi sudionici ovog zločina koji se događa. Evo i ja ovim tekstom.
Nema ničeg lošega u Big Brotheru samom. Reality show popularna je televizijska forma. Iako je apsurdnost toga da nam je zanimljivo gledati kako se drugi ševe, spavaju, jedu, svađaju, mire, podbadaju, namještaju si, tračaju gotovo na rubu transcendentalne istine o osnovnim ljudskim nagonima i kako malo zapravo ljudima treba. Sve je žderanje i seks, a ako se ne svađamo, razgovaramo o vremenu. Čista pećina, samo umjesto onim bikovima na zidu, svoje vrijeme poklanjamo bedastoćama. I nikako da u tom formatu vidimo sami sebe. Kako smo jadni. Da se osvijestimo i velimo si – oni su idioti jer su pristali na to, ali ja – ja to gledam.
I uz tu svjesnost, nema šansi da gledam to smeće od programa. Ni to, ni talent šovove ni plesove ni pjevanja ni ništa slično i srodno. Tako samo držim metke onome tko ubija zdravu pamet. Iza svega iza čega stoji profit, stoji i dobar plan kako to napraviti. A ja vjerujem u takve teorije zavjere i ne želim biti dio plana. Kad bi svi ljudi na svijetu baš kao ja (i možda Bucka) bojkotirali ovakve debakle i sramoćenja nas i njih, možda bi se oni koji određuju program morali potruditi oko programa. Razmisliti o konceptu. Oni zarađuju na našoj naivnosti i gluposti i uz to nam još prodaju tarife i britvice na kojima opet oni zarađuju.
Zato, ako vas veseli – gledajte, samo koristiti s oprezom i nemojte to pokušavati kod kuće. I budite svjesni svojih postupaka. I nemojte se žaliti na loš TV program.
Sandra Malenica
