Fotografija prikazuje djevojčicu. Kuštravu i krasnu. I žicu. Osuvremenjenu britkim oštricama. Čičkovi metalnih iglica već neko vrijeme ne pokazuju se dovoljno svrsishodnima. Zamisao je inovatora da noga namjernika nakon prelaska preko žice izgleda kao da je netom iscurila iz trofazne flajšmašine.
Neoprezno oko promatrača na prvu će zaključiti kako djevojčica svim silama želi prijeći na drugu stranu. To je, međutim, optička varka. Tek kada se pažljivije pogleda, vidi se prava istina. Jedno je posve sigurno – jedino što ona nikada, ali baš nikada, nije željela jest naći se u situaciji da mora bježati i prijeći na drugu stranu.
Nije to rezultat želje, već pukog očaja
Nikada, ali baš nikada, nije toj maloj glavi na pameti bila obećana Zapadna Europa. I ništa, ali baš ništa, što ona u ovome trenutku radi nije rezultat želje, već pukog očaja. Pada mi sada na pamet barem milijun drugih mjesta na kojima bi se to nevino dijete nalazilo radije od onoga na kojem se trenutno nalazi. Ispred žice, u dalekoj stranoj zemlji, među dalekim i nepoznatim ljudima.
Nije tako teško zamisliti: naša mala, zamusana, kuštrava junakinja sada bi radije sjedila u razredu sa svojim prijateljicama, radije bi jurcala duž svoje ulice gušeći se od prašine i smijeha, pisala zadaću, gledala nebo, radije bi se igrala sa starijom braćom u dvorištu obiteljske kuće ili pak sjedila u sjeni, pod stablom kakvog južnog voća, i slušala majku kako joj priča poučne priče o dalekoj Europi, o tom neotesanom i bezdušnom svijetu što je glodao medvjeđe kosti dok se pod njihovim krovom jelo vilicom i nožem, svijetu kojem su baš njeni preci besplatno prenijeli sve svoje znanje o decimalnom sustavu, pismu, medicini i filozofiji, i koji bi danas, samo da je prilike, na nju, na naše malo kuštravo zlato, gledao s prezirom, kao na prljavu odrpanku.
Pet posto šanse za preživljavanje
Trebamo li se, dakle, bojati djevojčice sa slike? Zašto nam dolazi, pitate se. Poslužimo se ovdje onim starim trikom koji vas može ostaviti ravnodušnima samo ako vam je srce od istoga materijala kao i žica s početka teksta. Zamislite da imate petogodišnje dijete i da su šanse da će preživjeti u vašem malom gradu otprilike pet posto. Ne više. Tako su, naime, odlučili naoružani herostratski trogloditi.
Biste li ga poslali u nepoznato, neka se barem pokuša spasiti? Biste li ga poveli sa sobom i ponudili mu nadu u novi početak ili biste ga tvrdoglavo obećali smrti? I biste li se, na kraju krajeva, rasplakali od sreće da vam neki dobar čovjek, tamo negdje daleko, otvori svoja vrata?
Ovdašnji se ljudi, međutim i nažalost, panično boje drugih ljudi i njihovih različitosti. I nisu svi koji se boje kvarni ljudi. Jednostavno smo, zatvoreni u svoja četiri zida, otupjeli kao magarci. Strahovi nisu ništa drugo nego rezultat neshvaćanja, neshvaćanje je rezultat neznanja i nečitanja. Općenito, život je patnja zbog šutnje među ljudima.
Važno je i veliko prihvaćati nesretne i odbačene
Duboko je, vjerujte, besmislen strah od kuštrave djevojčice i njenih supatnika. Više je među njima poštenoga svijeta nego među vašim susjedima koji jutrima odlaze na posao naoružani aktovkama i kravatama.
Bilo bi stoga lijepo kada bi usred ove posvemašnje isključivosti i ksenofobije, kada većina onih što se zaklinju u slobodu i napredne ideje zatvara svoje kapije, Varaždin, kao prvi u ovoj pljačkom poharanoj državici, otvorio svoja vrata i bez fige u džepu pozvao te nesretne ljude neka ovdje nađu svoj spas i konačno odredište.
Bila bi to, kažem, najljepša poruka koja je iz ovoga grada odaslana nakon dugo, dugo vremena. Važno je i veliko prihvaćati nesretne i odbačene. I naučiti štogod od njihova jada. Kad već od svojega nismo naučili ništa.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 15.9.2015.
