Počelo je. Prvi tjedan je za nama. Novi udžbenici su prelistani, učenici su upoznati s onim što ih očekuje u ovoj školskoj godini, a učitelji nakon nastave još uvijek, još od polovine kolovoza, ratuju s papirima. Kokretno, s planovima, kurikulima, vremenicima, e-maticom, e-dnevnicima, projektnim dokumentacijama, planovima izvanučioničke nastave i drugim.
Godišnji plan
Svaki razred, svaki predmet, ima svoj godišnji plan. Sadržaje koje učenici moraju usvojiti. Propisane od strane nadležnih. Učitelj sve to mora ukomponirati u nastavnu godinu da budu usklađeni i satovi obrade i ponavljanja i provjeravanja, a da sve zadovoljava uvjete kojekakvih pravilnika (primjerice Pravilnik o praćenju i ocjenjivanju; taj je roditeljima i učenicima najdraži, većina ga zna napamet).
Predmetni učitelji planiraju sadržaje za svoj predmet za razrede u kojima predaju, a učiteljice iz razredne nastave planiraju za sedam (brojkom: 7) nastavnih predmeta: Hrvatski jezik, Matematiku, Prirodu i društvo, Likovnu kulturu, Glazbenu kulturu, Tjelesnu i zdravstvenu kulturu, Sat razrednika, a tu još ulaze i DOP, DOD, INA, Građanski odgoj, Zdravstveni odgoj. Učiteljice iz RN su ko multipraktik – rade sve.
Reći će zlobnici: ‘Pa što planiraju kad im izdavačke kuće sve serviraju gotovo?’ Eeeeeeee da nije komplicirano, bilo bi jednostavno. Svaka čast izdavačkim kućama, jesu uveliko olakšale posao planiranja (za razliku od vremena kad sam bila mlada i neiskusna učiteljica i sama smišljala kompletni godišnji plan pišući ga s povećalom u ruci kemijskom olovkom u minijaturne obrasce u tadašnjim dnevnicima), ali! Ne možemo, niti smijemo mi samo copy/paste gotove planove izdavačkih kuća i uvaliti ih ravnateljima.
Svaka škola ima svoj školski kurikulum i zna se što dolazi u njega. Što je kurikulum? U Zbirci jezičnih savjeta Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje za riječ ‘kurikulum’ piše: ‘U hrvatskome se jeziku za označivanje nastavnoga plana i programa koje je službeno propisalo i odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta upotrebljavaju ustaljene tuđice curriculum, kurikulum i kurikul te domaći naziv nastavni uputnik. Od navedenih je tuđica samo riječ kurikul u skladu s pravilima standardnoga jezika. Riječ curriculum neprilagođena je tuđica preuzeta iz latinskoga jezika. Riječ kurikulum djelomično je prilagođena tuđica jer, premda je glasovno prilagođena, zadržava latinski sufiks -um. U standardnome se jeziku sufiks -um izostavlja u tuđicama koje njime završavaju. U skladu s navedenim pravilom umjesto riječi kurikulum u standardnome je jeziku uz hrvatske nazive naukovna osnova i nastavni uputnik, pravilno upotrebljavati u cijelosti prilagođenu posuđenicu kurikul.’
Eto, dakle svaka škola na početku školske godine donosi svoj nastavni uputnik gdje su skupljeni svi godišnji planovi svih nastavnika za sve razredne odjele i sve nastavne predmete i sve izvannastavne aktivnosti i sve izvanučioničke aktivnosti. Recimo, u godišnji plan izvanučioničke nastave ubacujemo posjete kazalištu, makar ne znamo hoće li biti adekvatnih predstava niti kada će iste biti. Planiramo i terensku nastavu iako nam ni Vakula ne može reći kakvo će vrijeme biti određenog datuma u svibnju/lipnju iduće godine kad smo mi planirali ići s klincima van. Ali, ako nešto nisi planirao – ne možeš to kasnije raditi. A ako si planirao, a nisi radio – nema veze.
E-dnevnik, E-matica, E-jao meni
E! Osobno obožavam ispisivanje dokumentacije u elektronskom obliku zato što brže i ljepše pišem na računalu nego rukom, a i imam više mjesta, mogu pogriješiti i to isto ispraviti bez korektora i panike i sve mi je lako dostupno i pregledno. E-matica nam je omogućila da brzo i lako razmjenjujemo podatke s e-dnevnikom i imenikom, jedino je problem što ni ona nije baš idealna. Primjerice, svako malo se ‘razboli’ pa moramo čekati da ju ‘doktori’ koji su je stvorili poprave.
E-jao meni pojavljuje se u prvom razredu osnovne škole. Prvo treba prvašiće upisati u e-maticu. Pa povući podatke u e-imenik. A podataka treba toliko da se osjećam ko CIA i KGB u jednom kad krenem ispitivati roditelje. Uzimamo skoro sve podatke, mislim da jedino nedostaje broj cipela, visina i težina roditelja i prirodna boja kose majke. Jadni roditelji kad im klinac krene u prvi razred, moraju učiteljicama odrecitirati sve obiteljske OIBe nekoliko puta. Otvoriti e-mail adrese ako ih nemaju. Znati sve moguće brojeve telefona i mobitela na koje ih se može dobiti. I tako to. Policija je mala beba prema učiteljima prvog razreda osnovne škole. Onda se svi ti podatci upisiju u e-imenik. Čak su i povremeno korisni. Najgore je kad roditelj promijeni broj telefona, a to ne (pri)javi pa ga ni uz pomoć Interpola ne možemo pronaći kad nam je najpotrebniji.
U e-dnevnik se upisuje i vremenik pisanih provjera. Kristalna kugla, tarot karte, zrna graha – sve je to potrebno kako bi se u vremenik upisao točan dan u svibnju kad će klinci pisati provjeru iz, recimo, čitanja s razumijevanjem. Poklope li se, nedajbože, dvije pisane provjere isti dan, upale se crvene lampice i e-dnevnik počinje blinkati ko detektor metala kad u džepu imaš ključeve. Pa se upisuje plan suradnje s roditeljima. Pa se upisuje plan rada razrednog odjela. Raspored sati. Ama nema što se NE upisuje u e-dnevnik. Jedino još uvijek ne znam tko to sve čita i čemu to sve služi.
Projekti
Projekti su hit. Must have. Svaka škola u svoj kukirkulum upisuje i projekte. Dakle, projekti se također planiraju na početku školske godine. Projekte smišljaju sami učitelji, ponekad više učitelja zajedno, smišljaju ih razne udruge, postoje europski projekti, eTwinning projekti i obični razredni projekti. Svima je zajedničko to što za njih treba hrpa slova i dokumentacije. Ponekad je sto puta jednostavnije provesti sam projekt nego ispisati plan projekta, praćenje projekta i zatim završnu dokumentaciju. Vjerujem da bi bilo više projekata i da bi se više učitelja upuštalo u iste kad bi se smanjila trenutačno potrebna papirologija.
Ima još papirologije
Uz godišnji plan, vremenik, projekte, izvannastavne aktivnosti, izvanučioničku nastavu, sve ono što se radi na početku školske godine, poslije još u dio zvan papirologija dolaze mjesečni planovi, tjedni planovi, dnevne priprave za svaki nastavni sat, izrada dodatnih materijala i prezentacija za nastavu, priprema predavanja za roditeljske sastanke, ispravljanje zadaća, ispita, lektira, I tako dalje. Rad s učenicima je samo trećina poslova koje učitelji rade. To je onaj svima vidljiv dio na koji se vrišti da su prosvjetari prokleti neradnici.
A zašto je ipak fora biti učitelj?
Imam prvi razred. Prekrasne klince iskričavih okica, klimavih zubića, male veseljake željne znanja. I puštam ja tako njima drugi dan njihovog života u školi dječje pjesmice. Ono – Kad si sretan, Djeca i maca, Bumbari i pčele, Hoki – poki i slično. Diže se jedan moj prvašić i kaže: ‘Teta učiteljica, a mogu si ja zaželjeti jednu pjesmu?’ Rekoh: ‘Možeš, naravno, ako imam. Koju želiš?’ (uvjerena da dijete ima neku omiljenu dječju pjesmicu, pa što ne bih ispunila želju iako nisam jukebox). A malac će ni pet ni šest: ‘Pa daj neku od Halida Bešlića!’ Eto.
