Ponekad izgleda da su najveći neprijatelji ženama muškarci. Ali nije tako. Ponekad izgleda da je žena sama sebi najveći neprijatelj, ali nije ni to točno. Najveći neprijatelj ženama nije ni ogledalo, ni čokolada, ni vino – već druga žena.
Možda nema puno takvih u našim životima, ali ako ih ima, one su onda kao paraziti koji te polako opkoljuju i u potpunosti te paraliziraju. Uzmu ti dostojanstvo, guše te u vlastitim nesigurnostima i pravdaju se da nije tako. Nemaju muda, jer doslovno nemaju muda, napraviti ništa direktno.
Rijetko ćete vidjeti žene kako se tuku, za razliku od muškaraca. Kako zanosno skinu svoje majice i zamahnu šakama jedan na drugoga, a nekoliko sati ili minuta kasnije zajedno piju pive. Kod žena je u pitanju psihološka borba koja može postati pravo dugotrajno, beskrajno mučenje. Borba se vodi ubojitim pogledom, dalekometnim zajedljivim komentarima i pljuvanjem, omalovažavanjem i licemjernim smješkanjem. Kada počne borba između dvije žene, ona se vodi na svim frontama.
Nož u leđa pa metak u čelo. Tako obično završe sukobi muškaraca i s muškarcima. A žena prvo zabije nož u leđa, pa nogu, vrat, ruku, sve dok te totalno ne paralizira, diskreditira i dok ti ne sruši samopouzdanje do tih razina da i sama počneš vjerovati u njezine riječi jer imaš paranoičan osjećaj da svi misle tako. Ušla ti je u glavu, deracionalizirala te. I onda si sama napucaš metak u čelo. Dokrajči te tako da te natjera da samu sebe dokrajčiš.
Obrana i zaštita
Kojim sredstvima se boriti protiv takvih, zapravo frustriranih žena? Jer one imaju puno lica. Puno previše da bi im mogli skinuti sve maske. Povući se i čekati iz prikrajka? Maknuti se s njezinog teritorija? Početi svoju igru, protunapad? Ignorirati?
Cilj je uvijek uništiti, poništiti. Omalovažavanje je samo početak i najbolji mogući ishod. Tako rade one neiskusne, koje su tek počele. Riječi koje je jedna žena u stanju izgovoriti o drugoj ženi nikada neće izreći nijedan muškarac. Žena u kratkoj suknji je kurva, debela, masna, predatorica, nesigurna, sve pokušava dobiti seksom, žena koja je uvijek u hlačama je muškarača, bezosjećajna i nezrela, žena koja se ne šminka i farba je djevica, nedojebana svetica koja nije vidjela dalje od svoje ključanice. I tako u nedogled. Pa makar i u ovoj suzdržanoj verziji. Očito je da su to ostaci kolektivne zakržljale svijesti kada su se ženke morale boriti za naklonost mužjaka. Žene koje mrze žene. Sva sreća pa je većina evoluirala.
Takve teritorijalne borbe odvijaju se u nekom paralelnom svemiru. Zato ponekad ispada da je bolje i lakše raditi s tipičnim muškarcima, nego s tipičnom ženom. Jer kod tipičnih muškaraca točno znaš – ako imaš suknju gledat će ti u guzicu, ako imaš hlače, gledat će ti u guzicu, ako se ne šminkaš i farbaš, gledat će ti u guzicu. Muškarac će možda ženu svesti na objekt, ali žena će joj rezuckati subjekt dok sama sebe ne svede na objekt. I što je najžalosnije – uvijek zbog muškarca i zbog toga što njome vladaju paranoje – ili ću mu udovoljiti ili sam propala. Svaka čast izuzecima i s jedne i druge strane.
Iako je uzrečica ‘puno baba, kilavo dijete’ točna, kako je moguće da većina žena i danas razmišlja da je potreban kokot koji će rastjerati kokoši. Kako je moguće da je ta generalizacija toliko jaka da se već unaprijed ograđujemo od toga da u košnici ne mogu biti dvije matice? Zato što ne mogu. Ne u onom ranije spomenutom smislu. Muškarac udari šakom o stol i odmah se zna tko je glavni, a žena nikada neće udarati šakama, već svime ostalim i nikada nećete znati što zapravo misli, osjeća, želi i kako će to postići. Samo će vas dočekati kada se najmanje nadate.
Kokot bez jaja
Muški principi jednostavniji su, lakši za savladati, ženski su nedokučivi i žene su svjesne da ni same sa sobom često ne znaju na čemu su. I onda ako su takve dvije – to jednostavno ne ide. Samo rijetke i visokosvjesne žene i potpuno sigurne u sebe žene mogu raditi s drugom ženom, a da ju ne shvaćaju kao konkurenciju ili ju ne gledaju kroz to kako izgleda ili da ju ne žrtvuju kako bi spasile same sebe. Sve ostalo su iluzije.
Bolje jak muškarac, nego pametna žena. Taj kod ugrađen je u sve nas. S muškarcima smo naučile kroz povijest surađivati, znamo što možemo očekivati od njih ako su na vlasti, ali sa ženama, pogotovo kada se žele dočepati pozicije – to je nemoguće. Osim ako nemaju ranije spomenutu visokosvjesnost o sebi i svijetu koji ih okružuje. Jer ako nemaju, imaju spletke, histerične su, prave se da ih ništa ne pogađa, rade kompromise, provode lažnu žensku snagu ‘šake’, potkopavaju žensku konkurenciju, sližu se s muškim parametrima moći. I, naravno, propast će jer će se kada tada otkriti. Trebat će još nekoliko generacija da se to promijeni. Do tada, neke žene skupljat će svoje perja i kao raščerupane kokoši trčati u kokošinjac, dok će neke druge popravljati krijestu na svojoj glavi i vikati: Ja sam kokot bez muda. Sva sreća da postoji sve više visokosvjesnih muškaraca i visokosvjesnih žena koje ne gledaju na spol, koji razmišljaju svojom glavom i koji cijene slabosti i snage onog drugog, ma tko god da ‘onaj drugi’ bio.
