Nitko nije vjerovao malome Ivici, običnom niskorangiranom
birokratu zaposlenome u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i
sporta, kada je upozoravao svoje nadređene na opasnost koja
dolazi.
Mali je Ivica, priznat će to mnogi koji su s njim imali priliku
dijeliti radno okruženje, bio poprilično bistar momak; s vremena
na vrijeme znao je svoje kolege iznenaditi zaista nevjerojatnim
podacima o trendovima i pravilnostima koje je uočavao unutar
obrazovnog sustava, na što bi nadređeni značajno kimali glavama i
mudro gladili svoje brade, gotovo se čudeći kako se toga i sami
nisu dosjetili.
Jasno je vidio Ivica ono što slijedi; naime, tijekom godina rada
u Ministarstvu, vješto se služeći složenim izračunima, uspio je
razviti metodu kojom je gotovo do u dan precizno mogao
predvidjeti – početak školske godine!
Tako je i ovoga proljeća, još visibabe gotovo da nisu ni ocvale,
najprije sasvim smireno i tiho, a kasnije sve nervoznije i gotovo
drsko (što je izazvalo opće zgražanje među kolegama), upozoravao
ministra i njegove zamjenike i pomoćnike zamjenika da će, a bio
je u to posve siguran, školska godina ovoga puta početi – u
rujnu!
I još k tome – pokazao je uzbuđeno i usplahireno na jedan od
grafikona iscrtan na smotuljku kojeg je izvukao iz mnoštva
smotuljaka koje je uvijek nosio pod rukom – bit će to točno – 7.
rujna!
No, ovoga puta nitko mu nije vjerovao; njegove izračune ismijali
su, a njega izvrgli ruglu. Nazivali su ga ‘teoretičarem zavjera’,
‘pseudo-znanstvenikom’, ‘školskim Nostradamusom’, ‘ministarskom
babom Vangom’ i sličnim pogrdnim imenima – ili su se barem njima
takvima činili.
Tako je mali Ivica – onemoćao, razočaran i psihički uništen –
odustao od borbe na prvoj liniji prosvjetiteljstva te se
naposljetku, sasvim iznuren, skutrio na uredskom stolcu,
skrivajući se od nanijete mu sramote iza hrpe papira koji su se
tijekom proteklih mjeseci nagomilali na njegovu radnom mjestu.
***
– Čuješ li me, 72 milijuna kuna! Evo javili baš maloprije iz
Europskog socijalnog fonda, ne izmišljam, majke mi, bio sam baš
nakratko s Jozom dolje u kantini, na bureku, danas bio malo suh,
al’ dobro, i zovu oni i rekli, kunem se, 72 milijuna! Da, kao,
podijelimo to ovima našima, kako se ono zovu, županijama i
gradovima, neka si osiguraju te pomoćnike u nastavi za onu djecu,
je li, s teškoćama u razvoju ili kako se to već danas smije reći.
Uzbuđeno je urlao na telefon neki zamjenik pomoćnika pomoćnika
zamjenika ministra.
– Ajd’ raspiši onda taj natječaj. Nek’ si oni tamo pišu projekte
i lijepo nek’ se natječu za te pare. ‘Ko dobro napiše projekt,
dobiva pare. Za one koji kiksaju, nema para – odgovorio je
dominantni muški glas s druge strane.
Bilo je pakleno u Ministarstvu toga dana. Nije ni čudno, srpanj
je kuhao debelo iznad 35 stupnjeva i jasno je da su
administrativci koji još nisu krenuli na godišnji odmor, a još
više oni koji su se s njega već vratili, psovali što baš sada,
umjesto da namaču čukljeve u Baškoj, Primoštenu ili Makarskoj,
moraju pisati tekst toga glupog natječaja.
Dan je 13. srpnja – natjecanje može početi. Rok za dostavu
projektnih prijedloga: 14. kolovoza. Rok za odabir projekata: 16.
rujna. Rok za potpisivanje ugovora s nositeljima odabranih
projekata: 31. listopada!
***
Mali Ivica, pokazalo se, ipak je bio u pravu. Školska godina
zaista je počinjala 7. rujna. Bio je to prvi ponedjeljak u rujnu.
Podudarnost s njegovim izračunima bila je nevjerojatna, a još
veće iznenađenje zavladalo je u Ministarstvu kada je procurila
informacija da je i prijašnjih godina nastava pa gotovo redovito
počinjala u rujnu.
Kada su u Ministarstvu shvatili da će se to zaista dogoditi, bilo
je već kasno. Zahvatila ih panika, trčalo se od ureda do ureda,
od pomoćnika zamjenika do zamjenika pomoćnika… I nazad.
– Uf, što sad? – pitao je zamjenik pomoćnika pomoćnika zamjenika
svog misterioznog sugovornika jednog jutra u kantini. Bližio se
već kraj kolovoza, a on je nervozno žvakao svoj burek.
– Ništa, pusti te rokove, koga briga za njih, neće to ni’ko
kontrolirat’. Ajd’ na brzinu odaberi one koji prolaze, pa pustimo
to u javnost 1. rujna i sredimo da odma’ 3. rujna imamo neko
naslikavanje i potpisivanje ugovora pa nek’ se onda oni po tim
županijama i gradovima koprcaju kako će do početka nastave
okupiti tu hrpetinu asistenata – odgovorio je smireno sugovornik,
svojevrsni ‘cleaner’, ministarski Harvey Keitel iliti Winston
Wolf, poznat i po funkciji pod nazivom ‘savjetnik za odnose s
javnošću’.
***
I bi tako. Objavili, ugovore svečano potpisali, nabacili širok
osmijeh i pokazali zube svakojake, pa gradovi i županije
slavodobitno obavijestili svoje pučanstvo: imamo pare!
Evo sasvim financijski precizno: Grad Varaždin je putem projekta
‘DOMINO’ dobio 1,8 milijuna kuna bespovratnih sredstava, a
Varaždinska županija putem projekta nazvanog ‘Veliki za male’ 2,3
milijuna.
Grad Varaždin zaposlit će 45 asistenata, Varaždinska županija 60.
Jesu li oni toga 7. rujna sjeli u školske klupe zajedno s
mališanima kojima su potrebni? Naravno da nisu. Odnosno –
preveliki broj njih nije.
Iz Županije najavljuju natječaj koji će, za 42 asistenta, biti
raspisan tek ovoga tjedna. Početak njihova rada predviđen je,
kažu, za listopad. Istovremeno, sredstva iz županijskog proračuna
osigurana su za 18 asistenata, koji su ‘na teren’, alarmirani
usred noći, poslani odmah s prvim danom škole.
U Gradu su ranije raspisali natječaj (na koji je, spomenimo
usput, pristiglo 106 molbi) pa su one koji su već ranije završili
edukaciju po hitnome postupku mobilizirali pa razmjestili po
osnovnim školama. Ali mališani iz Centra za odgoj i obrazovanje
‘Tomislav Špoljar’ čekat će svojih 15 asistenata do 1. studenoga,
jednako koliko i Prva privatna gimnazija, koja ima potrebu za
jednim asistentom.
Jer tako je definirano projektom. Jer toliko će trajati selekcija
i edukacija. Jer tako su definirani rokovi koje je zadalo
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, nakon što je onako
izvrijeđalo maloga Ivicu.
Znao je Ivica da škola počinje 7. rujna. Ali nije znao da svaki
projekt ima nekoliko elemenata, od kojih su neki, sasvim je
razvidno, bitniji od drugih.
To, očigledno je, nije ‘element 1’: aktivnosti vezane uz
selekciju i edukaciju kandidata.
Nije to čak ni ‘element 2’: aktivnosti vezane uz neposredan rad
asistenata u nastavi.
Ipak se ‘treći element’ čini nekako najvažniji o ovoj priči. A on
glasi ovako: ‘Aktivnosti povezane s promidžbom i vidljivošću.’
