Odlazi, kako reče pjesnik, cirkus iz našeg malog grada. Širokim drumom što izlazi na most. Odlaze svirci i artisti na žici, a ja se pitam – tko je domaćin, a tko je bio gost. Odlazi cirkus, za sve je bolje tako, jer već sutra, čim prođe neko vrijeme, samo će rijetki pomišljati na to. Nakon svega, ostat će tek okrugli trag na mjestu šatre, par plakata bez gutača vatre i prilično gorak okus u ustima. Da l’ je sve bilo samo fol? Da l’ je sve samo jeftin trik?
Nije ovogodišnji Špancirfest još pravo ni završio, a opravdani glasovi nezadovoljnika bivali su sve glasniji. Što je, ustvari, ostalo od najpoznatijeg hrvatskog uličnog festivala? Zapravo ništa. I to treba bez uvijanja i bez straha reći. Tim više što se radi o prevladavajućem mišljenju obespravljenog puka.
Od festivala za malog čovjeka do snobovštine i klajnbirgeraja
Od nekadašnjeg narodnog festivala za malog hrvatskog čovjeka, sve se na kraju svelo na iritantnu manifestaciju varaždinske snobovštine i klajnbirgeraja. Sve to danas djeluje nekako, kako bih rekao, akademski, bez duše.
Mogla bi se, dakako, problematika sagledavati iz različitih uglova – da ne pričamo sad o privatnim interesima, promašajima organizatora, o pokušajima eskiviranja pojedinih zakona, o pijanoj balavurdiji koja, zamislite, na užas uglađenih starosjedioca željnih sna, u dva iza ponoći razgovara na ulici i sere po trgovima i parkovima – međutim, nekako najjače udara na živce posvemašnji nedostatak dima, pečene krmetine, jeftinog kiseliša i domoljubnih uzdanica. Gdje je nestao onaj iskonski duh kojeg je veliki Krleža tako lijepo opisivao u svome Kraljevu?
Hrvate teško izbrojiti na tri uzdignuta prsta jedne ruke
Pogledajte, recimo, samo listu izvođača. Što je to? Hrvate biste mogli nabrojiti na tri uzdignuta prsta jedne ruke. Djecu nam truju s nekakvim srbendama, četnicima, bosancima, marksistima i jugofilima koji za vrijeme koncerta na binu iznose bistu maršala Tita. Sve neki bajage, dubioze, maajke, sarsovi, amadeusi, kurtzi paltzi. A ako nije to onda na red dolaze kojekakvi austrijski i skandinavski narkomani.
Kakva se, pitam ja vas, poruka šalje? Osniva li se to na ulicama našega baroknog bisera neka nova Jugoslavija? Je li ovo mitteleuropa ili Beograd? Živimo li mi u nekadašnjem glavnom gradu Hrvatske ili u Nišu, Pirotu, gdje? Zar je moguće da su mladi lavovi iz HDZ-a zaista bili u pravu kada su onomad upozoravali da je naš mali Beč leglo socijalizma i jugonostalgije?
Jesmo li za to ginuli ’91.?
Jesmo li za to ginuli ’91.? Jesmo li se za to borili, da nam sada kojekakvi diletanti završavaju festival transparentom ‘Izbjeglice dobrodošle’, neodgovorno i indolentno zatvarajući oči pred činjenicom da se među teroristima zaista potkradaju i poneke izbjeglice? Kao da ne trpimo dovoljno Cigane pa nam sad za krvavu silu trebaju još i nekakvi prljavi Arapi. Zar je moguće da smo se opet povukli u mišje rupe i da se sramimo svojega?
Radi se, na kraju krajeva, i o vašem novcu. Pitao bih stoga organizatore, sve te levake i breljake, kako se već ne zovu, zašto na našem festivalu nije poželjan jedan Škoro. Ili Bulić. Ili, reći ću i to otvoreno, jedan Marko Perković. Krajnje je, smatram, vrijeme da se dosadašnjoj praksi jednom za svagda stane na kraj. U protivnom, idući Špancirfest zatvarat će nam četnik Čorba.
Je l’ tako ili nije? Osjećate li i vi isto, braćo i sestre? Osjećate? U tom slučaju moram vas rastužiti. Promašili ste ceo fudbal. Ovu skromnu rubriku također. Razgulite stoga, hejteri!
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 1.9.2015.
