Urbano, samo urbano! Pjevao je to i pjeva još uvijek Antonije
Pušić, poznatiji pod imenom Rambo Amadeus i nadimkom Svjetski
Mega Car, koji je, nažalost, zbog privatnih razloga morao
otkazati svoj nastup na ovogodišnjem Špancirfestu.
Šteta (iako su razlozi za njegov povratak kući posve razumljivi),
jer upravo bi Rambo varaždinskome festivalu nesumnjivo dao svoj
intrigantan doprinos na tome famoznom polju ‘urbanosti’ – što je
jedna od stožernih vrijednosti (uz ove godine naglašavanu
‘kreativu’) koje se vežu uz Špancirfest.
Miris alpskoga mlijeka i Sacher torte
Profilira se tako Špancirfest kao pučka fešta na nekoj višoj,
uljuđenijoj razini od seljačkih zabava kakvima ne oskudijevamo na
ovome nacionalnom prostoru. Kao festival urbanog štiha, jasno i
nedvosmisleno suprotstavljen cajkaškom mentalitetu koji je uzeo
maha i ušao u svaku poru hrvatskog društva.
Te spomenute cajke, malo je poznato, turbo-folkom nazvao je
upravo Rambo Amadeus, možda u tome trenutku i ne sluteći da će
suština formule uspjeha toga žanra svoje mjesto više nego
uspješno naći i u drugim glazbenim pravcima. Upravo onima koji
sami sebe vole nazivati – urbanijima.
I usprkos tome što se u Varaždinu dugotrajne i bespoštedne borbe,
ne samo za vrijeme Špancirfesta, već redovito, tijekom cijele
godine, vode protiv tih cajki, trash-pjesmuljaka pristiglih ‘iz
regiona’ namijenjenih prije svega neobuzdanoj zabavi baziranoj na
prizemnim strastima i jeftinim porukama, u Varaždin su ovoga
ljeta doputovali upravo rodonačelnici žanra – ‘urbanih cajki’.
Ne samo da su doputovali, nego su napravili spektakl o kojem će
se pričati godinama; o tome koncertu bit će, siguran sam u to,
temeljito informirani i unuci onih koje je privukla, usisala i
progutala energija te večeri. Čista pozitiva. Tko nije bio, ne
zna što je propustio. Tako se priča, fama je stvorena, nema
natrag.
Balkanoidne trash-poskočice
Kolektivno su i više nego dubiozno ovdje na sjeverozapadu, u
dijelu gdje se u zraku gotovo mogu osjetiti mirisi alpskoga
mlijeka, Sacher torte i bečkih konjušnica, Varaždinci ‘popušili’
koncert kojim je zatvoren ovogodišnji festival dobrih emocija,
kao i cijelu tržišnu priču ispričanu oko simpatičnog
bosansko-hercegovačkog benda.
Kako se to dogodilo, može se samo nagađati, no vjerojatno je
riječ o poslovičnom varaždinskom elitizmu, koji bez previše
mentalnog truda, istovremeno, reda radi, prizivajući u pomoć
koncept ‘world musica’ kada je to potrebno da bi se opravdao
nastup nekog izvođača, u
balkanoidno-jamajkanskim trash-poskočicama zapakiranima u
površnu i trendovsku ‘socijalnu angažiranost’ ne vidi ništa drugo
negoli – urbanu zabavu na lijevoj strani ideološkog političkog
spektra. A to automatizmom znači da je riječ o nečemu što je pod
bedemima Staroga grada više nego dobrodošlo.
Aktivistički cajkizam ili cajkistički aktivizam
Istovarila je Dubioza tako cijeli spektar svog aktivističkog
cajkizma (cajkističkog aktivizma), populizma zapakiranog u
pozitivu, upravo u onu mantru koja je nasušno potrebna ovom
‘napaćenom narodu’. Raspametili su se Varaždinci pristupačnošću
dubiozičara još u Parku kreative, a ljubav je nastavljena s
početkom koncerta i, što nitko ne dovodi u pitanje, fenomenalnom
zabavom.
Izmijenjivale su se pjesma za pjesmom, garnirane takozvanim
društveno angažiranim porukama, a vrhunac večeri koji ih je
postavio na apsolutni pijedestal među glazbenim božanstvima bio
je poziv da se na koncert puste i oni koji su, bez karte,
siromašni ili škrti, ostali s druge strane ograde. Kokuzi!
Posramljeni Milan Bandić – kralj populizma
Kralj populizma Milan Bandić posramljeno bi otpuzao u mišju rupu
da je kojim slučajem mogao biti u Varaždinu te večeri. Evo
savjeta za njegove piarovce: red dobrodošlice izbjeglicama, red
poziva da se legalizira intelektualno piratstvo, red navijanja za
legalizaciju marihuane i red poziva da se kokuzima s druge strane
ograde bace mrvice potkraj koncerta.
Iako neke od ideja koje propagira Dubioza kolektiv i autor ovih
redaka smatra iznimno vrijednima, nije uvijek bitno ono što se
govori, nego kako i zašto govori. Također, nije problem u
cajkama, već u tome što mi nismo znali da su to cajke.
***
– Na čitavom ćete svijetu naći nekakve oblike trasha, odnosno
komercijalne glazbe koja je vrlo šablonizirana i pritom nimalo
kontemplativna, već, dapače, vrlo ‘prizemljena’ i, upravo zbog
toga, i vrlo popularna. Zbog čega bi Hrvatice i Hrvati na ovome
svijetu bili iznimka?
Riječi su to koje je izrekao Aleksej Gotthardi Pavlovsky, čiji se
doktorski rad bavio upravo proučavanjem fenomena turbo-folka u
Hrvatskoj. Na konstataciju da se ‘iz svakog glazbenog smjera s
vremenom izrodi neki novi žanr’ i pitanje ‘što bi se dobrog moglo
izroditi iz turbo-folka’, autor odgovara:
– A što je to loše u turbo-folku?
Goran Štimec – Dežurni namćor – 1. rujna
2015.
