Priča se da će Varaždin za novu kulturnu sezonu uvesti nekoliko stotina plesača koji će se, integrirani i prerušeni u Varaždince, spontano priključivati koncertnim i zabavno-glazbenim programima. Publici će preuzimati plesni podij, a sve kako bi Varaždin popravio imidž koji ima. Veliki problem nastao je kad je shvaćeno da nacionalni mediji otkazuju koncesiju Varaždinu upravo iz tog razloga – slike statične publike nikome nisu zanimljive, bez obzira na izvođače.
No tu problemi za Varaždin i publiku ne staju. Uočeno je i niz drugih s kojima se svakodnevno suočavaju kulturni i društveni događaji u Varaždinu. Dobra vijest je da će se svima pomoći na temelju detaljne analize koju su napravili strani stručnjaci prema modelu biheviorističke teorije zdravog razuma.
Protiv zdrave zabave
Posljedice spomenutog ponašanja nemjerljive su. Hladni i odbojni Varaždinci, koji kao da su svi od reda imali operaciju kuka, iz prikrajka žvaču plastične čaše i gotovo voajerski gledaju nastupe pjevača, gitarista, trubača. Prate svaki pokret drugih u publici, procjenjuju da li je netko previše popio i koja mu je to po redu, s kime je, osuđuju i najmanji pokret koji liči na plesni. A kako su svi Varaždinci od reda vrhunski u svemu, pa tako i plesu, oni to mogu ocijeniti bolje od ikoga.
Sve je počelo kada su se neki izvođači žalili na muskulfiber od podizanja ruke u zrak kojima su htjeli Varaždince potaknuti na ples i zabavu. Riječi pjesme isprekidali su s ‘idemo, vi to možete, nećete se osramotiti, zaplešite, pokažite da ste živi’. Ali kao špijuni KGB-a, Varaždinci pokeraškog pogleda nikada, pa ni u najvećim ekstazama ne bi priznali da se zabavljaju. Jednostavno bi dostojanstveno odstajali, odradili gledanje koncerta i tada otišli doma komentirajući samo među najbližima i onima kojima zaista vjeruju – da su se baš zabavili.
Koliko je teško nastupati pred naizgled nezainteresiranom publiko zna svatko tko je ikada odgovarao kemiju pred pločom, a razred se gađao papirnatim avionima. Ali Varaždinci kao da su zaboravili na to. Da su nekada bili mladi i da se to može dogoditi svakome – pa i njima.
Planski razvoj publike
Ako ovaj eksperiment dobro prođe, isto bi se trebalo napraviti za performanse. Unajmiti ljude koji će bez srama po gradu pričati kako ih ne razumiju. To bi trebalo potaknuti Varaždince da i sami priznaju isto. Da pobijede sram, da se opuste, da posjete performanse i da bez srama poslije priznaju – nisam ništa razumio.
Za izložbe i predavanja također se razmišlja o uvozu, ali iz jednog drugog kuta. Iz straha što je prosječna dob posjetitelja sedamdeset, postoji očita potreba za pomlađivanjem. Uvest će se mladi, zgodni i urbani, sjetnog pogleda i zanosnog stasa. Oni neće ništa govoriti, samo će klimati glavom, a svojom pojavom toliko utjecati na novu, mladu publiku da će i oni poželjeti biti ‘jedni od njih’. Potpuno nova publika trebala bi se ostvariti u roku od pet godina.
Kazalište će pak uvesti skroz ozbiljne ljude. Ljude koji se ne bi nasmijali ni da ih perom gladiš po pazuhu ili prikazuješ video u kojemu je gorila prdnula drugoj gorili u oko. Njih bi u velikom broju prvo integrirali na humoristične predstave i komedije. Oni se ne bi smijali i tada bi Varaždinci shvatili da se na predstavama može biti i ozbiljan. Ta uvozna publika počela bi zašprehavati Varaždince i na drame, ne samo komedije, učila bi ih ponašanju i razgovarala s njima ‘to je OK, ne treba kazalište biti smiješno da bi bilo dobro’.
Kino će uvesti ljude koji imaju problema s osjetilima. Naime, kako bi mogli izdržati gledati filmove, ljudi često moraju imati smanjeni osjet njuha da ne osjete osvježivača pišaline, sluha da ne čuju kako zvuk šuška, opipa da ne osjete kada im guzica utrne na stolici, okusa da ne požele jesti u kinu i vida da ne vide svjetlo u kinu koje se pojavljuju za vrijeme filma svakih deset minuta jer neka izgubljena duša misli da je dvorana WC.
