– Jedva čekam da ti novi cigani stave nož pod grlo meni i
mojoj djeci, pa da sve vas, prepune tolerancije i samilosti,
slavodobitno pogledam u oči u zadnjem trenutku života
svoga.
Sadržaj ove poruke koju sam, kao što to često biva, primio u neko
gluho doba noći nije, nažalost, da je barem, tek mentalni
ispljuvak duševno rastrojene osobe, već ‘promišljanje’ koje
nadolazi galopirajući i prijeteći, gotovo kao Tolkienovi ‘crni
jahači’, i iz dana u dan sve više ispunjava javni prostor. Hrani
se, naravno, onim poznatim, dosadnim i do bola napornim strahom
od nepoznatog i gotovo groteskno hinjenom brigom za vlastitu
sigurnost te, kako se to voli reći – ‘opstojnost’.
Nije to više nikakva iznimka u našoj domaćoj (kvazi)
pluralističkoj juhi, kako se volimo tješiti s vremena na vrijeme.
Ne, sasvim je bjelodano da je ta nakaradna izjava suštinski
primjer jedne nove klice duha vremena u kojem živimo; klice nove,
ali zato prilično uznapredovale i bujajuće, u društvu mnoštva
sličnih već daleko razvijenijih izdanaka, i to zahvaljujući
plodnome tlu iz kojega niče, pomno njegovanom i gnojenom
stoljećima, još od onoga sedmog.
I ta nova klica niče sasvim smjelo i usred našeg ‘uljuđenog’
Varaždina, daleko od tih, kako ih se naziva jednako i u privatnim
porukama i u javnom prostoru, ‘kozojeba’, ‘ovcojeba’ i
‘devojeba’.
Nepostojanje srednjeg puta
Nema kod nas više srednjega puta. Nema kod nas razumijevanja pa
ni pokušaja razumijevanja. Nema kod nas potrebe sagledavanja šire
slike. Nema kod nas pokušaja racionalnog promišljanja i donošenja
odluka.
U moru uznapredovalog ludila ponovno ćemo, ako se trend nastavi,
a ne nazire se mogućnost da se neće nastaviti, razum morati
tražiti svijećom, kao i, sjetimo se samo kako je to izgledalo
posljednji puta, prije 20 i kusur godina.
I taj izostanak razumijevanja ispoljava se neovisno o tome o
kojoj se temi radilo. Glad i žeđ za brzim, instant rješenjima,
odlukama i mišljenjima nadvladava svaki pokušaj da ono što nas
muči pogledamo, osluhnemo, onjušimo i dotaknemo, znatiželjno i u
najboljoj namjeri, sa svih strana.
Strasti su ponovno nabujale i žuč se prelijeva preko ruba čaše u
raspravama i oko velikih i oko malih tema; podjednako na onim
jednostavnim, banalnim i svakodnevnim, kao i na onim daleko
složenijim i kompleksnijim.
‘Preventivna dehumanizacija’ kao vrhunski doseg
Problem izbjeglica, na koji se referira moj kasnonoćni
‘dopisnik’, sasvim sigurno dio je ove druge skupine tema,
složenih i kompleksnih. Nema jednostavnih niti jednoznačnih
odgovora. Ali ono što je sigurno je da se rješenje ne krije u
ksenofobiji, islamofobiji, muslimanofobiji, kozojebofobiji ili
bilo kojoj drugoj fobiji.
Ta jednostavna binarna logika, koja funkcionira po načelu ‘ako ne
mrziš kozojebe, znači da si protiv nas, ali ionako će te pobiti
zajedno sa svima nama’, neće nas dovesti dalje nego do novog
nasilja, ali ne više verbalnog, već stvarnog, materijaliziranog.
I svako ukazivanje na drugačiji pristup problemima s kojima se
suočavamo one koji pokušavaju i trude se razumjeti o čemu se
zapravo radi i donijeti odluke koje nisu jednostavne naziva se,
posprdno i prezrivo, ‘progresivcima’, ‘tolerantnima’ i
‘samilosnima’. Kao da je neko posebno umijeće biti glasan i
nasilan, uzeti oružje u ruke i ‘preventivnom dehumanizacijom’
riješiti probleme.
Ako nisi protiv Njih, onda si protiv Nas
No, neobično je, ali istovremeno i simptomatično, da su uz
izbjeglice s Istoka u istoj rečenici našeg noćnog ‘dopisnika’
svoje mjesto našli i ‘cigani’. I to ovi naši, domaći, gradski,
prigradski, selski i prekodravski.
I opet je odgovor prokleto prizeman i slijedi iz
jednodimenzionalnih tumačenja određenih napisa objavljenih
proteklih tjedana na ovome internetskom mjestu na kojem se
trenutno nalazite. Binarna logika, naime, nedvosmisleno govori:
ako ne mrziš Cigane koji nam kradu bicikle, znači da opravdavaš
njihove krađe.
Binarna logika prisutna je i na još banalnijim primjerima. Tako
se kritički osvrt na prizemno kritizerstvo varaždinskog festivala
dobrih emocija tumači kao ulizivanje, dodvoravanje i plaćeništvo,
dok se, podjednako s druge strane, kritika nekih detalja koji na
Špancirfestu ne funkcioniraju kako treba karakterizira kao
malicioznost i lažno dušebrižništvo.
Binarna logika dobra je samo u računalnim
znanostima
I, naposljetku, u ovom poniranju prema sve banalnijim primjerima,
spomenimo još jedan slučaj. Ne posebno bitan, ali ipak
ilustrativan. Autorski stav da ‘tako dugo dok ima izvođača kao
što su Rundek Cargo Trio i dok će biti njihove publike,
Špancirfest se neće pretvoriti u lokalnu feštu s pijanim
tamburašima i kvazi-klapama’ naišao je na gotovo nepodijeljeni
bijes ‘tamburaške zajednice’. I ponovno binarna logika nije u
stanju razlučiti klape od kvazi-klapa i tambure od pijanih
tambura.
Što je to, dakle, zajedničko izbjeglicama, Ciganima, tamburama i
Špancirfestu, odnosno odnosu prema tim ‘problemima’? Binarna
logika. Dobra je, naime, jedino u računalnim znanostima. U
ostalim područjima nije ništa drugo nego sredstvo razdora.
Goran Štimec – Dežurni namćor –
25.8.2015.
