Ježim se od pomisli kako ću sa 63 – 64 godine starosti morati prihvatiti prvi razred, ukazati se prestrašenim malim glavicama šestogodišnjaka punima želje i znatiželje kao njihova učiteljica kad dođu u školu.
Ne stoga što ne volim svoj posao ili mi je teško raditi s klincima, već zato što su nekad učiteljice (a i ostali radni narod) išli u mirovinu s predivnih 55 godina starosti. Danas, u najboljem slučaju, možemo u mirovinu tek sa 65 godina. Nije problem raditi, ali što će reći klinac kad me vidi, stariju možda od svoje bake, onaj isti klinac koji u svojoj mašti već unaprijed od učiteljice radi božanstvo? ‘I, kakva ti je učiteljica?’ – Mah, stara baba!.
Koju učiteljicu odabrati svojem djetetu?
No, tema današnjih lamentacija nije starost učiteljica, već pokušaj klasifikacije istih. Sve učiteljice rade prema zadanim normama, prema nekim usklađenim kriterijima, savjesno i odgovorno. Neke imaju teže uvjete rada – razredne kombinacije malih, malo većih i još većih učenika, ali uglavnom, više – manje sve učiteljice rade podjednako savjesno svoj zahtijevan i odgovoran posao.
I kako onda suvislo odgovoriti na upisu uzbuđenom roditelju budućeg prvašića kad pita ‘Koju učiteljicu da izaberem??’.
Odgovor na to pitanje je vrlo nezahvalan. Kao prvo, nitko ne sjedi kolegama na nastavi. Svi mi imamo različite metode i načine poučavanja. Svi mi imamo drugačiji pristup djeci. A, ruku na srce, još se nije rodio onaj tko bi se svidio i odgovarao baš svima. Tračevi su čudo!
Nek’ se nađe jedan roditelj u razredu kojem nešto neće biti po volji, razvit će trač o učiteljici koji će poprimiti razinu narodne usmene predaje – ići će od usta do usta koja će zatim dodavati nešto svoje, nešto načuto i nešto izmišljeno.
A kakvih sve učiteljica ima (može se po školama naći)?
Postoje učiteljice zvane ‘štreberice’. One kad napišu pripravu za nastavu ne odstupaju od nje ni milimetra. Drže se je kako pijan plota. Sve im je isprogramirano, svih 45 minuta u sekundu. Ne skidaju pogled s iste. Predvide koja će pitanja postaviti učenicima, ali i što su učenici dužni odgovoriti na ista. Ukoliko neki učenik odgovori ili pokuša odgovoriti po svojem, štreberica će ga suptilno navesti da odgovori ono što joj piše u pripravi. S vremenom i godinama staža ta ovisnost o pripravi slabi, sve dok potpuno ne nestane.
Učiteljica ‘mama‘ je česta vrsta učiteljice. Njezina briga o klincima vrlo je slična brizi za vlastitu djecu. Briše im nosove, veže vezice na cipelama, popravlja odjeću, odijeva ako misli da je hladno, skida ako misli da je vruće, a najviše dolazi do izražaja na izletima: Je li ti slabo? Jesi li jeo? Jesi li gladan? Jesi li žedan? Jel’ ti se piški? I sl… Iako je u našem društvu skoro pa zabranjeno pomaziti se s učenicima, učiteljice ‘mame’ svejedno se maze sa svojim učenicima.
Podvrsta učiteljice ‘mame’ ne dozvoljava da njezini učenici dobiju slabiju ocjenu od 4. Ako samo manjina učenika dobije 5, a većina ocjene od 2 do 4, ona će poništiti ispit, zajedno riješiti zadatke iz ispita s učenicima i pisati isti ispit ponovno dok svi ne dobiju 5. I tako nastane pun razred odlikaša. Sretni klinci, sretni roditelji, sretna učiteljica, al u zraku ipak visi pitanje koliko je takav uspjeh realan. No, na petice se još nitko nikada nije žalio. Bile one zaslužene ili umjetno stvorene.
Neke kolegice i kolege, ‘nadobudna‘ vrsta, slični su ravnateljima fiškalima, odnosno drže se svih zakona i pravilnika. Imaju u glavi sve didaktičke priručnike, prate svu novu literaturu, ne propuštaju nijedan stručni aktiv ili usavršavanje, ne idu na izlet nego na ‘izvanučioničku nastavu’ (jer je to novi termin, zaboga, treba to poštovati), sudjeluju u svim nagradnim i inim natječajima s učenicima, napreduju u struci i administracija im je napisana do savršenstva.
Obožavaju držati predavanja i prodike ostalim kolegama koji malo opuštenije rade svoj posao. Vrlo često im je krajnji cilj jednog dana postati ravnateljem škole, vrsta fiškal.
Učiteljica ‘frend‘. Upušta se u svakojake nepotrebne razgovore s klincima. Pušta ih ‘da dišu’ pod odmorima pa se makne iz učionice – geslo ‘nek se djeca igraju’. To što će se potući, ili u nepažnji razbiti… ah, pa od toga nitko nije umro.
‘Frendicama’ se nastava TZK svodi na igranje u travi na školskom igralištu, a ako i nabave djeca kojeg krpelja u visokoj travi na takvim satovima… ah, pa mogli su ga i doma pokupiti. Zadaću ne zadaje ili zadaje tako malo da malac nema doma što raditi, a od radnih navika ne stekne ni R.
Suprotno od frendice je tzv. ‘nazi‘ učiteljica. Uf, ta traži da djeca uče. Da pišu zadaće. Da istražuju. Uglavnom, ‘nazi’ učiteljica od učenika traži red, rad i disciplinu. Ne glumi Djeda Božićnjaka i ne poklanja ocjene. Nije pretjerano omiljena, poglavito ne među učenicima kojima se baš i ne radi (i njihovim roditeljima).
‘Mrgudica‘. Mrgudice dolaze u školu odraditi korektno svoj posao, ali bez žara i entuzijazma. Gunđaju na sustav, gunđaju na učenike, gunđaju na roditelje, gunđaju na kolege, gunđaju na leptire, uglavnom – na sve gunđaju. Nastavu i svoje obveze odrade, ne zamaraju se suviše dodatnim brigama oko škole i posla.
Suprotno od ‘mrgudice’ je ‘smjehuljica’. Ta je uvijek vesela i nasmijana, uglavnom na razini učenika s kojima radi i druži se. Voli se igrati, voli s klincima skitati, voli smišljati nove stvari kako bi razveselila djecu. Ipak, s određene distance. Jer red se mora znati.
Umjesto generaliziranja
Ovo su samo neki od primijećenih ekstrema. Sto ljudi – sto ćudi, svaki je učitelj ili učiteljica drugačiji, svatko ima i dobre i loše strane.
Svima se ne može ugoditi pa je jednostavnije da se dvadesetak roditelja i učenika prilagodi jednoj učiteljici nego da se jedna učiteljica pokušava prilagoditi cijelom razredu. Ionako neće svima biti po volji.
Netko je davno rekao da kada bismo svi bili jednaki da bi svijet bio jako dosadno mjesto. Uvijek postoje i ‘lajkeri’ i ‘hejteri’ (kako se to lijepo na hrvatskom jeziku kaže).
Prva učiteljica klincu uvijek ostaje ‘Prva učiteljica’, pa bila ona ‘stara baba’, mrgud, smjehuljica, nazi…
